Uz iscrpno Beškerovo pisanje vezno uz smrt Claudea Levi-Straussa nameće se potreba određenijeg promišljanja i o ovoj našoj stvarnosti. Dobro je što je taj mislilac rušio zablude o podrijetlu naroda, što je utvrdio da je “pojam obitelji prevladao nad pojmom porodice”.
Tu smo misao i ovdje isticali kao nipošto zanemarivo svojstvo hrvatskog načina govora. No, i riječi u kojima se spominje rod i rađanje - primjerice narod - moraju se osloboditi od primisli na krvno srodstvo, na čitanje krvne slike kao osobne iskaznice.
Uostalom, baš u Hrvatskoj mnoga prezimena zaslužnih Hrvata - poput Šenoa, Strossmayer, Tuđman i mnogi drugi - bjelodano svjedoče da nacionalna pripadnost ne isključuje bliže ili dalje pretke iz drugih narodnosti.
Domoljub je onaj koji u domovini obitava (otud riječ obitelj), tko je voli i za nju živi - a ne onaj koji se hvali višestoljetnom “čistom krvi”.
Ali odmah se, baš u ovom dijelu svijeta, javlja opasnost da se ljude i nacionalno, pa onda i nekako i politički, dijeli po vjeroispovijedi. A ta pripadnost nije osobno uvjerenje nego opet - podrijetlo.
Država bi trebala osigurati svakom državljaninu sva prava, ne pitajući ni za nacionalnost, ni za vjeroispovijest. A da svaki građanin slobodno osobno i u zajednicama javno živi svojim nacionalnim i vjerničkim životom.
Da čovjek svoju baštinu ne krije, da se svaki svojim vrijednostima ponosi - a da to nikoga ne izaziva i ne ugrožava - da se čak jedni drugima glede toga raduju.
Zaista nije bitno visi li negdje na zidu raspelo, ali je itekako bitno da nitko ne bude razapet zbog ikoje baštine.
Možemo li se takvom stanju nadati? I priznati da se bez toga o demokraciji jedva može govoriti.
