Prije nešto više od dvije godine, u svibnju 2005., predsjednik vlade Ivo Sanader pozvao je u svoj kabinet jednog od najuglednijih hrvatskih ekonomista srednje generacije. Sanader je tom ekonomistu ponudio posao šefa Ureda za strateški razvoj, izvršne ovlasti u rangu ministra, uključujući i redovito sudjelovanje na sjednicama vlade, te velike strateške ovlasti: "Želim da Vi imate važnu riječ u oblikovanju hrvatske gospodarske i monetarne politike", kazao je premijer na prvom sastanku, koji je trajao između jedanaest ujutro i podneva.

Utjecajni doktor ekonomije nije odmah odgovorio. Vidjelo se da je polaskan i da ga posao zanima, ali da nije siguran može li ga preuzeti, poglavito iz osobnih razloga. Sanader je bio uobičajeno uporan, pa su tako dogovorili drugi sastanak, tjedan dana kasnije, u isto vrijeme.

Drugi je sastanak trajao samo petnaestak minuta budući da je ekonomist rekao kako mu njegova obiteljska situacija ne dopušta da prepolovi svoje mjesečne prihode: u ono je vrijeme zarađivao oko trideset tisuća kuna mjesečno, a Sanader mu je u vladi mogao ponuditi najviše petnaest ili šesnaest.

Sanader je na kraju razgovora zamolio svog sugovornika da mu predloži drugo rješenje. Dobio je listu od troje ljudi. Jedno od imena s liste trebalo bi zauzeti značajno mjesto u novoj Sanaderovoj vladi, pod uvjetom da Hrvatska demokratska zajednica pobijedi na izborima.

Priča o tome kako Sanader nije uspio angažirati svog najpoželjnijeg glavnog ekonomista, jer ga nije mogao dovoljno platiti, nije važna zbog toga što upozorava na smiješno nekonkurentne plaće u državnoj upravi, nego, prije svega, zato što Ivo Sanader ni u jednom trenutku nije tražio da se utjecajni, u javnosti popularni ekonomist izrazito liberalnih pogleda, učlani u Hrvatsku demokratsku zajednicu.

Sanader je, dakle, tražio najboljeg čovjeka za posao, a ne politički odanog i stranački podređenog suradnika.

 Takvo što je u prethodnim postavama HDZ-ove vlade bilo posve nemoguće. Utoliko je Ivo Sanader bar donekle promijenio kriterije pri sastavljanju vlade, koji su u prijašnjim HDZ-ovim vladama (osim jedne) bili striktno političko-vazalski.

Istini za volju, takve su se promjene najčešće svodile na neuspješne pokušaje. Sanader je, naime, još u studenom 2003. godine pokušao nagovoriti dr. Milorada Pupovca da prezume jedno od mjesta u vladi, što je Pupovac iz političkih razloga odbio. Činjenica je da bi Pupovac mnogo teže obavljao posao jedinog uistinu uspješnog srpskog političara u Hrvatskoj da je ušao u HDZ-ovu vladu.

  Sanader je, nadalje, pokušavao nagovoriti dr. Miroslava Radmana da postane ministar znanosti, što je Radman odbio i iz profesionalnih i iz osobnih razloga.

Ipak, dvoje od najbolje ocijenjenih ministara (prema istraživanjima javnog mišljenja), Dragan Primorac i Marina Matulović-Dropulić, ili nisu u HDZ-u, ili su stranački posve neaktivni.

 Danas, otprilike tri i i pol mjeseca prije šestih parlamentarnih izbora, važno je razmotriti po kojim će se kriterijima sastaviti nova vlada.

Račanova vlada iz 2000. godine pokazala se, pak, žrtvom političkih pregovora između šest stranaka koje su činile vladu. Ti su pregovori katkad dovodili do apsurdnih rezultata.

Jasno je da novu vladu mogu formirati samo dva političara: Ivo Sanader i Zoran Milanović. Milanović će se, ako SDP pobijedi, naći u neobičnoj situaciji da će sastavljati vladu u kojoj neće sudjelovati: "Nema nikakve šanse da uđem u našu vladu. Naš će premijer biti Ljubo Jurčić, a ja nemam što tražiti u vladi", rekao nam je ovih dana Milanović.

Nova će se vlada, u svakom slučaju, formirati u sasvim drugim uvjetima od svih hrvatskih vlada u razdoblju od 1990. do 2000. godine, pa i u donekle drukčijim uvjetima od sadašnje Sanaderove vlade koja je nastala krajem 2003., i koja je ipak bila opterećena hipotekom starinskog HDZ-a, i barem polugodišnjim dokazivanjem i domaćoj i stranoj javnosti da Sanaderov HDZ nije Tuđmanov HDZ.

Nova hrvatska vlada, tko god će je sastaviti, nužno će afirmirati jedno od dva bitna sadržajna načela formiranja vlada.

 

 

 

 

 

 

 

Ta vlada može biti sastavljena po funkcionalno-političkom načelu; ustvari, po načelu poslušnosti prema premijeru ili, u Milanovićevom slučaju, prema šefu stranke, stranačkoj hijerarhiji i ideologiji.

Sanaderova vlada velikim dijelom sada funkcionira baš po tom načelu; mnogi njegovi ministri nemaju nikakav politički identitet osim što su ih izabrali premijer i stranačko vodstvo.

Drugo je načelo sastavljanja vlade gotovo nužno produktivnije: riječ je o tome da ministarske položaje zauzmu ljudi s jasnim političkim vizijama i s jakim političkim identitetom, koji u timu prevladavaju eventualne političke razlike, te svojim znanjem i personalityjem dovode do boljih sveukupnih rezultata. Karakterističan zastupnik ovog načela bio je dr. Miomir Žužul, koji je, neovisno o  skandalima u koje je bio umiješan, bio odličan ministra vanjskih poslova. Njegova nasljednica Kolinda Grabar-Kitanović primjer je prvog, funkcionalnog načela: ona nema nikakav politički personality i vrlo nezamjetno obavlja svoj posao.

Ovdje valja pojasniti zašto su u slučaju prethodnih hrvatskih vlada obje ove opcije bile irelevantne.

Sve su hrvatske vlade od 1990. do smrti predsjednika Tuđmana zapravo imale predsjednički karakter: njih nije sastavljao premijer, nego predsjednik Tuđman. One su bile striktno političke, vrlo strogo hadezeovske (osim jednog ratnog razdoblja, kada je Vlada demokratskog jedinstva uistinu imala širi karakter), te su se temeljile na onome što je Franjo Tuđman procjenjivao politički podobnim. Sve Tuđmanove vlade nisu posjedovale nikakvu ozbiljniju političku samostalnost.

Račanova vlada iz 2000. godine pokazala se, pak, žrtvom političkih pregovora između šest stranaka koje su činile vladu.

Ti su pregovori katkad dovodili do apsurdnih rezultata.

Primjerice, HSLS je u svojoj kvoti ministarskih mjesta imao i resor zdravstva. HSLS je želio nagovoriti Slavena Leticu da postane ministar zdravstva. Kako je Letica to definitivno odbio, Ivica Račan jedne je  siječanjske večeri, iz ureda u zagrebačkoj središnjici SDP-a, nazvao svog tadašnjeg najbližeg suradnika, potpredsjednika HSLS-a dr. Gorana Granića, da bi ga zamolio da mu do ponoći predloži novog kandidata za ministra zdravstva.

Granić se javio poslije pola sata i sugerirao sisačku liječnicu Anu Stavljenić- Rukavinu. Račan je upitao poluzabrinutim glasom: "A jesi li siguran da je ona o.k.?" Kada je dobio zadovoljavajući odgovor, kazao je: "Onda o.k., neka ta gospođa postane ministrica."

I mnoga druga mjesta u koalicijskoj vladi popunjavala su se po mješavini kriterija slučajnosti idelegirane koalicijske političke podobnosti: Ivica Račan nije si, nažalost, mogao dopustiti ikakav jasniji i čišći koncept formiranja vlade jer bi u tom slučaju dirao u prava šest stranaka koje su činile njegovu vladu.

 U studenom i prosincu 2007. godine Ivo Sanader ili Zoran Milanović moći će, napokon, sastaviti vladu po kriterijima svojih političkih vizija.

Iznad njih dvojice neće postojati predsjednik Republike koji bi mogao diktirati sastav vlade, a potencijalni koalicijski partneri i jedne i druge stranke zasad se čine odveć slabima da bi ugrozili veliku samostalnost stranačkih šefova pri imenovanju glavnih ministara.

Sve su hrvatske vlade od 1990. do smrti predsjednika Tuđmana zapravo imale predsjednički karakter: njih nije sastavljao premijer, nego predsjednik Tuđman. One su bile striktno političke, vrlo strogo hadezeovske

Čini se da i Ivo Sanader i Zoran Milanović, koji se evidentno ne vole (između Sanadera i Račana egzistiralo je međusobno razumijevanje i poštovanje, koje između novog predsjednika SDP-a i predsjednika HDZ-ane postoji), kane držati sličnih principa u sastavljanju nove hrvatske vlade.

Obojica se žele prikazati kao zagovornici načela timske vlade, koju čine jaki pojedinačni političari.

Milanović je to krajnje otvoreno rekao: "Nama trebaju najjači naši igrači, u resorima za koje držimo da ih mogu voditi. Primjerice, nema nikakvog razloga da Tonino Picula ne postane ministar obrane."

Milanović nam je, nadalje, kazao da će SDP početkom rujna objaviti svoj tim kandidata za važna mjesta u izvršnoj vlasti: "Mi još nećemo imenovati potencijalne ministre, ali ako kažemo da je u tom timu Rajko Ostojić, jasno je da dr. Ostojić neće biti kandidat za ministra pravosuđa, kao što ni dr. Ivo Josipović neće biti kandidat za ministra zdravstva. Jasno je i za koji posao kandidira dr. Neven Mimica."

Kada smo ga upitali hoće li SDP-ov tim potencijalnih ministara obuhvatiti i političare koji nisu u SDP-u, Milanović je prvo odgovorio: "Pa, Josipović formalno nije u SDP-u... Ali, budimo ozbiljni. Načelno, nemam ništa protiv da netko iz druge stranke bude u SDP-ovoj kvoti ministara, no mislim da SDP ima dovoljno snažnih i kvalificiranih ljudi da možemo sastaviti kompetentnu i efikasnu vladu. Gledajte, mora se razumjeti kako će dio mjesta u našoj vladi, ako pobijedimo, pripasti našim koalicijskim partnerima, što znači da su i portfelji za SDP nužno limitirani... Mi želimo uvesti i jedno novo ministarstvo, Ministarstvo regionalnog razvitka, što je u skladu s našom politikom decentralizacije." Zoran Milanović, dakle, smatra da u novoj vladi trebaju sjediti najistaknutiji dužnosnici SDP-a, od Nevena Mimice, preko Rajka Ostojića do Tonina Picule. Riječ je, očigledno, o kriteriju jakog tima. Na temelju iskustava Račanove vlade, može se postaviti pitanje o efikasnostibarem pojedinih članova takvog tima.

Ivo Sanader nešto je širi u definiciji svojih kriterija za sastavljanje vlade.

Sanaderov glavni kriterij ipak je, čini se, tehničke naravi: svaki njegov ministar mora biti sposoban vođa svog resora, koji je kadar realizirati zadane projekte.

"Dakle, prvo bih želio reći da mislim kako će se ovi izbori razlikovati od svih prethodnih. Na predstojećim izborima glasači se neće izjašnjavati o takozvanim  sudbinskim političkim pitanjima. Na predstojećim izborima ne bi trebalo biti prevelikih strasti. Naime, obje stranke koje konkuriraju za pobjedu predstavljaju politički mainstream. HDZ s desnim, a SDP s lijevim predznakom, ali riječ je o čistom mainstreamu. U tom mainstreamu mi se želimo razlikovati od SDP-a po konkretnim, specifičnim politikama. Mi kažemo da nećemo uvesti nove poreze, da želimo svesti deficit državnog proračuna na nulu, da nećemo dirati stabilnost kune, da želimo potaknuti što je moguće snažniju poduzetničku atmosferu, da ćemo otvoriti nova radna mjesta... Dosad smo ih, u ove tri godine, otvorili 85 tisuća...

Ako, dakle, pobijedimo na izborima, u što vrlo snažno vjerujem, sastavit ću vladu po kriteriju sposobnosti za provedbu specifičnih, prije svega gospodarskih politika iz našeg programa. Dakle, pojedina ministarstva trebaju voditi ljudi koji su kadri provesti naše projekte, koji su uvjereni u ispravnost tih projekata i koji bi trebali imati jaku osobnost. Pri tome uopće nije presudno da ti ljudi dolaze iz stranačke hijerarhije."

Na pitanje da li to znači da u eventualnoj novoj Sanaderovoj vladi neće sjediti isključivo HDZ-ovi političari, Ivo Sanader je odgovorio:" Naravno da članovi vlade ne moraju biti iz HDZ-a. Bitno je da mogu uspješno provoditi naše projekte, koje ćemo ponuditi na izborima.

No, ovdje bih želio reći kako i sadašnja vlada ima dovoljno ljudi koji nipošto nisu samo izvršitelji posla, kako vi sugerirate, nego ozbiljni, samostalni političari. Tu prije svih mislim na Božu Biškupića, Ivana Šukera, Damira Polančeca, Marinu Matulović-Dropulić... Nadalje, Miro Kovačić i Martina Dalić prvorazredni su igrači, koji zasad nisu u vladi, ali od kojih mnogo očekujem."

Ivo Sanader i Zoran Milanović najavili su vrlo slične kriterije u sastavljanju nove hrvatske vlade. Obojica tvrde da žele efikasne ministre koji nisu samo izvršitelji premijerovih zadataka, nego i samostalni protagonisti

Kada smo Sanadera zamolili da prokomentira Sarkozyjevo dovođenje dvojice istaknutih francuskih ljevičara, Bernarda Kouchnera i Jacka Langa, u svoju, desnu administraciju, predsjednik HDZ-a kazao je kako je to dobar primjer nadstranačkog djelovanja u državnom interesu.

Zoran Milanović bio je, pak, mnogo skeptičniji prema povezanosti novog francuskog predsjednika i njegovih dojučerašnjih oponenata: "I Lang i Kouchner žele biti blizu pobjednika.To je njihov glavni motiv."

Ivo Sanader i Zoran Milanović najavili su vrlo slične kriterije u sastavljanju nove hrvatske vlade.

Obojica tvrde da žele efikasne ministre, koji, međutim, nisu samo izvršitelji premijerovih zadataka, nego i samostalni protagonisti, s vlastitim političkim vizijama, i s jakim javnim personalityjem.

Sanaderov glavni kriterij ipak je, čini se, tehničke naravi: svaki njegov ministar mora biti sposoban vođa svog resora, koji je kadar realizirati zadane projekte.

Ako je uz to i snažna politička ličnost, kao što je to bio Miomir Žužul, utoliko bolje, ali to za Sanadera ipak nije preduvjet.

Milanovićev je kriterij više politički: on želi u vladi najistaknutije članove SDP-a.

Obojica se slažu kako su takozvane "vlade stručnjaka" štetan ideologem: "stručnjaci" ne izlaze na izbore i ne odgovaraju biračima.

 Za nekoliko mjeseci vidjet ćemo hoće li Ivo Sanader ili Zoran Milanović uistinu sastaviti vlade po načelu potencijalne uspješnosti tima koji se sastoji od niza samostalnih, kompetentnih ljudi (koji se mogu politički ne slagati i sa samim premijerom), ili po načelu ministara izvršitelja, koji nemaju svoju političku osobnost i čija karijera zavisi pretežito od lojalnosti i poslušnosti premijeru i stranci.


Davor Butković