Ka sada mogu biti zadovoljni IGH, Konstruktor, Viadukt, Hidroelektra... i ostali niskograditelji. Njihova sudbina dubinski je dirnula gospodare državnoga novca pa su im odlučili pomoći u preživljavanju. Gradit će ceste, mostove i viadukte i tako preživjeti.
Politička ulaganja
Da je uz objavu o velikom novom investicijskom zamahu Vlada jasno rekla kako su 4 milijarde kuna Hrvatskih cesta i Hrvatskih autocesta u funkciji spašavanja golemog graditeljskog pogona, kojeg je proteklih godina stvorio državni novac, točnije državni dug, barem bi dobila priznanje da je iskrena, ma što netko mislio o toj njezinoj ideji.
No ova priča o novom državnom investicijskom ciklusu razljutila je podjednako i upućene i neupućene.
Kao prvo, priča o stvaranju novih radnih mjesta gradnjom cesta običan je spin. Od svih djelatnosti u građevini ceste po jedinici investicije zapošljavanju najmanje ljudi. Da su rekli kako idu obnavljati škole, vrtiće i bolnice, još bismo povjerovali kako je riječ o spašavanju i otvaranju novih radnih mjesta. Naime, ličenje zidova, popravci fasade, promjena vodovoda i električnih instalacija, ugradnja prozora, brušenje parketa i tako dalje zapošljavaju mnogo ljudi različitih profila i na samim radovima i na proizvodnji materijala i opreme za te radove. Radile su tako pametne države, ali naravno, još na početku krize, jer njihove premijere i ministre nije trebalo više od godinu dana uvjeravati da je kriza i da je njihova dužnost nešto poduzeti.
Nadalje, osim spašavanja velikih građevinskih tvrtki, motiv za trošenje novca na cestogradnju je, kao i uvijek do sada, politički. Među projektima je, naime, i bilogorsko-podravski ipsilon, čija je ekonomska isplativost upitna, ali je potpuno jasna njegova politička isplativost: to je projekt koji osigurava naklonost i podršku koalicijskih partnera HSS-a i HSLS-a.
Treće, novi 'investicijski ciklus' samo je zbrajanje raznih proračunskih stavki koje su sada upakirane u priču o new dealu. Nema tu ništa novoga.
Četvrto, čak i da jest riječ o nekakvom novom ekonomskom zamahu, javnost opravdano koluta očima na nositelje tog zamaha. Zar će hrvatsku iz krize vaditi tvrtke zagađene korupcijskim aferama? Najskuplji kilometri autocesta na svijetu, najskuplje farbanje tunela, najskuplje ograde, pogrešna sredstva za tračnice, kupnja preskupe struje i slično dosadašnje su reference hrvatskih javnih poduzeća. I sad bi ta neefikasna, nerestrukturirana, nelikvidna i prezadužena javna poduzeća trebala nekoga spašavati, a ne mogu spasiti niti sama sebe.
Sve su to argumenti koji su jasni i onima u Vladi i oko nje. Nisu svi ministri, a pogotovo ne premijerkini savjetnici, neuki pa da ne razumiju kako ovo nisu nikakve nove, a posebno ne najbolje moguće mjere. Zato se nameće pitanje zašto je vlada baš sada istrčala s takvom pričom.
Višak spasonosnih ideja
Vladi su očito, nakon deprimirajućih statističkih podataka o punjenju proračuna, rastu nezaposlenosti i padu trgovine, te nakon vala protesta poljoprivrednika i radnika, koji još nisu gotovi, nužne bilo kakve dobre vijesti. Silno želi nekako poručiti građanima da se trudi rješavati probleme pa stoga svako malo lansira nove ideje, od subvencioniranja kupnje stanova do gradnje cesta i pruga.
Tužna je stvarnost da, prema tim Vladinim idejama, ispada kako je ovo nacija građevinara i kako Hrvatska nema što drugo spašavati. Vlada se očito silno boji daljnjeg vala protesta koji bi lako doveli do prijevremenih izbora, premda premijerka nastoji ostaviti čvrsti dojam kako drži sve pod kontrolom i kako nikakvi izbori sada nisu potrebni.
Ti protesti proizlaze iz nezadovoljstva ljudi, koji su izgubili povjerenje u vladu i čijim odlukama sada upravlja strah, koji paralizira i poduzetnike i potrošače. Da bi ih nekako uvjerila kako nije sve potpuno crno, svakih nekoliko dana objavljuje nove spasonosne ideje. Te se ideje, međutim, rasplinu već nakon površne analize, jer su same po sebi površne i jer nitko ne vidi kamo vode i čemu služe.
Uspjeh sanjara
Umjesto dojma da nešto radi, planira i spašava, Vlada ostavlja dojam da niti sama ne zna što bi. Kao što reče jedan ugledni makroekonomista, nije više riječ o tome imaju li dobru ili lošu ekonomsku politiku, nego je pitanje imaju li uopće bilo kakvu osmišljenu ekonomsku politiku, koja bi bila dugoročna i efikasna.
Odgovor je: nemaju. Zašto nemaju? Jer osmišljena, dugoročna i efikasna ekonomska politika traži odlučnost u donošenju teških i nepopularnih odluka, a za to još nema političkog konsenzusa. Dok oni smišljaju, planiraju i pregovaraju, jedan je sanjar, Vladimir Majetić, izložio svoj projekt električnog automobila na najvećem i najšminkerskijem salonu automobila - onom u Ženevi. Naš je prototip bio zguran malo sa strane, ali je i tamo privukao gomile znatiželjnih.
Neodoljive vrpce
Bilo je to prvi put u povijesti da je Hrvatska došla u svijet s projektom svog automobila. Majetiću za njegov razvoj i proizvodnju ne treba 14,6 milijardi kuna, ma ne trebaju mu niti 4 milijarde kuna. Računa da mu treba oko 150 milijuna kuna za repromaterijal i 700 do 800 milijuna kuna za gradnju nove tvornice. Nijemci su za svoj projekt elektromobila okupili svoju inženjersku i menadžersku kremu, a uložit će u njega stotine milijuna eura. Majetić sad mora biti brži od Nijemaca, kako bi što prije počeo osvajati tržište i kako bi Hrvatska postala izvoznik tehnološki zahtjevnog i tržištu potrebnog proizvoda.
No, takvih projekata poput Majetićeva, kojemu bi Vlada, recimo, mogla osigurati prostor i infrastrukturu za tvornicu te povoljne kredite za gradnju, nema u novom investicijskom zamahu. Jedini proizvod koji ova Vlada vidi kao potencijal za podršku su veliki infrastrukturni radovi. Valjda je neodoljivo rezanje vrpce, koje se može ponoviti na svakom novom kilometru proglašenom još jednom dovršenom dionicom.
Pred nama je novi tjedan. Napeto čekamo nove recepte iz ekonomske kuhinje na hrvatski način.
