Dobar dan, mi smo iz Jutarnjeg lista. Radili bismo reportažu o djelima ovog našeg umjetnika koji su izloženi u muzeju. Nismo se prije najavili, možemo li unutra?
- Ja sam taj umjetnik.
- Može, dajte nam neku ispravu. Dobro, evo vam naše press iskaznice. Molimo vas da ne snimate s blicem.
- Nećemo, hvala.
Ovaj dijalog odigrao se u srijedu na ulazu u novu zgradu Muzeja suvremene umjetnosti. Čovjek koji je skromno rekao “Ja sam taj umjetnik” je Vlado Martek (58), jedan od najvažnijih hrvatskih postkonceptualnih i multimedijalnih umjetnika. Martek je sa 20 svojih djela najzastupljeniji od hrvatskih umjetnika u novom postavu MSU. Kako je na svečanom otvorenju i on kisnuo pred ulazom, među uzvanicima koji su čekali da se uslikaju političari, poveli smo ga u pravo razgledavanje muzeja.
Zastava od svinjske dlake
- Evo ovdje sam ja na prvom katu - rekao nam je Martek dok smo se penjali na prvu etažu velike, ali nimalo zastrašujuće zgrade. Iako smo se upoznali tek sat vremena prije ulaska, i to vrijeme bilo je dovoljno da prijeđemo na “ti”. Za Martekove intervencije u prostoru, instalacije, grafite i izložbe znali smo još iz Poleta, iz priča i članaka o Grupi šestorice, intervencija na ulici...
Najpoznatija je ona “Pazi, oštar pjesnik”, po kojoj je i snimljen film, a za prigodu otvorenja muzeja Martek ju je prilagodio u “Pazi, oštar muzej”. Na prvom katu nazvanom “Umjetnost kao život” zastali smo uz njegove agitacije “Čitajte Kamova”. Ispod zastave izrađene od svinjske dlake 1983. smješteno je još pet njegovih radova. Je li to vizionarska zastava za borbu protiv svinjske gripe?, započinjemo razgovor.
- To je ruganje zastavi. Svi bismo mi trebali biti pod istom zastavom ljubavi.
- Dakle, to je nešto slično kao ‘Bolje je iskoristiti komad drveta za zahodsku dasku nego za grb’?
- Pa, otprilike. Nitko još nije poginuo od zahodske daske, a koliko je njih palo ispod grba? - odgovara nam Martek i potrči prema jednoj od kustosica. Dok on priča, primjećujemo dvije mlade djevojke i zovemo ih da se upoznaju s umjetnikom. Djevojke se nećkaju i potom prilaze. Martek ih gleda i citira sebe: “Što je umjetnost prema ovom biću”. Pokazuje na fotografiju izvješenu na zidu, jednu Andreju na venecijanskom trgu Sv. Marka snimljenu 1968. Djevojke prilaze, počinjemo popovati:
- Evo, drage djevojke, imate rijetku prigodu upoznati umjetnika koji je izložio svoja djela. Ovo pred vama je Vlado Martek, a ovo su njegova djela - predstavili smo umjetnika. Dvadesetjednogodišnja Josipa studentica je novinarstva, a Mia (20) studira menadžment u kulturi. Zajedno plešu suvremeni ples u kazalištu u Travnom. Dotad samozatajni Martek zauzima značajnu pozu, gladi bradu, smješka se i počinje priču o akciji kojom je htio potaknuti ljude na čitanje.
- Tada je to ljude iznenadilo. Kupujte ovo, kupujte ono, pa kako se sve reklamira, tako treba i čitanje. Evo, ova je fotografija snimljena u Veneciji. Bila je to pjesnička agitacija ‘Umjetnici na oružje’. Poziv na bunt protiv potrošačkog društva koje vam diktira životne navike...
- Mislite li da je to moguće i danas? - pita Josipa gledajući ga drugačijim očima nakon pogleda na markantnu figuru od prije 40 godina.
- Sve je moguće i sve je nemoguće. Šanse su malene. Potreban je dobar motiv i netko tko će motivirati, pokretati...
Oduševljene djevojke odlaze, a kasnije smo ih sreli još nekoliko puta u obilasku. Pitamo ga kakav je dojam ostavio umjetnik:
- On je sjajan. Toliko energije, želje za promjenom. Kada bi danas bilo takvih mladih ljudi - kažu nam uglas. Nevjerojatno, kakav šarmer taj stari lisac. Proizvodnjom umjetnosti želi prizvesti samog sebe. Pokušavamo ga za osvetu fotografirati pokraj fotografije gole i trudne Vlaste Delimar u muzeju. Ne da se. Prvi put pruža otpor.
- Ma nema šanse, ubila bi me moja žena - govori Martek u bijegu. Tko ne bi bježao. On, zapravo govori o trećoj, “najvećoj”. Prve dvije, Branku i Vlastu, naslijedio je od svog prijatelja Željka Jermana. Kaže da je tu “riječ o nadrealizmu na djelu i na terenu”.
Planetarni peep show
- Dvije zajedničke žene, ali naravno ne u isto vrijeme. Kad je jedna ljubav kod njega otišla, kod mene je došla, i tako dva puta, kao vagoni. Jerman je bio moj art frend, čovjek od kojeg sam naučio prve korake hrabrosti u umjetnosti i kako se osloboditi autocenzure.
- Pa, kako?
- Naći društvo koje je lišeno autocenzure i onda se s tim zaraziti. Hrabrost je štafeta koja se prenosi. Treba se razgolititi.
- Razgolititi?
- Da svi smo mi striptizete?
- Nešto slično mi je rekao Igor Mandić prije 15-ak godina, da je ovaj svijet oko nas postao ‘planetarni peep show’.
- Tako je. Striptizete i planetarni peep show - zaključuje Martek.
Zalutali vuk samotnjak
Tu već nas dvojica šetamo po muzeju kao stari prijatelji, kao da sam zajedno kao djeca jeli mak prije spavanja. No, novinarskoj drskosti nikada kraja. Na drugom katu u postavu “Riječi i slike” tražimo još neka njegova djela i pronalazimo instalaciju “Zemlja je ravna ploča”. Pokušavamo intervenirati i u platnenu pernicu u kojoj “spavaju šiljilo i gumica”, namještamo novi crni flomaster. Martek nas promatra, upozorava kako to osoblje neće dopustiti. Ne miče se, mi odustajemo. Spremno pozira između instalacije i poznatog plakata “Balkan” napisanog unutar granica SAD-a.
Šetamo dalje. Ulazimo u Kožarićev atelje. Tražimo autentičnost, bocu rakije. Ima ih više. Kožarić je rekao: “Rodio se muzej”, a mi podbadamo dodajući da se rodilo i groblje za stare alternativce.
Marteka potom zatičemo pitanjem kako to da je on, kojemu je jedan od poznatijih radova natpis “Fućkam na vlastito mjesto u umjetnosti”, pristao izložiti svoje radove u takvom muzeju. Nije li to negiranje vlastite pozicije autsajdera, vuka samotnjaka koji je zalutao s asfalta pod svjetla velikog muzeja?
- To je paradoks. Sve zajedno je ilustracija mog paradoksa i mog slučaja. To je dobar račun. Osigurana mi je nezavisna pozicija. Meni tako draga i njegovana autsajderska pozicija. Promovirati i ukidati umjetnost. Kako kastriram umjetnost? Tako što putujem kroz um, ali stalno sam okrenut prema izlazu.
Bio je oduševljen kada smo mu spomenuli ideju o mobilnom muzeju koji planira osnovati Neda Young, jedna od donatorica MSU. Danas u vašem gradu, a sutra u... Kaže kako jedva čeka da se napravi šetnica kojom će se moći pješke doći do muzeja na drugoj obali Save. I on kao Vjenceslav Richter smatra da se grad treba približiti Savi, ne smije se više patiti od “aquafobije”.
Dan kada je upoznao Maju
Malo-pomalo bližimo se izlazu i tamo nas čeka pravi performans. Na ulaz dolazi mlada žena i raspituje se može li obići muzej s djetetom u kolicima. Gospođa je Mirela Turkalj-Fresl, a sinčić je četveromjesečni Tino. Nataša joj na ulazu kaže da nema problema, a Martek piše posvetu sa samizdatu (kreativno umnoženim prigodnim bilješkama) s datumom 16. prosinca.
- Na ovaj datum upoznao sam jednu divnu Maju još 1967. - kaže. Okrećem se prema malom Tinu, ja sam tada, kada je upoznao Maju, imao četiri mjeseca kao i Tin. Martek se smije.
Odlazimo u Dubravu. Tamo već trideset godina Martek radi u knjižnici, nakon što je diplomirao književnost i filozofiju 1976. godine. Vrlo brzo pretvara se u “malog činovnika, sitnog Kafku” jer kasni na posao. Fotografiramo ga dok radi. Pokazuje nam natpis “Ako možete, čitajte Dostojevskog”. Dopunjujemo s provokativnijim. “Ne budite idiot pa da čitate Dostojevskog”. Sviđa mu se naš “Prazne čaše govore više od praznih riječi”. Nemamo što natočiti, ali zato imamo malo vremena za razgovor i radimo ga eksperimentalno. Pitanjem kroz pitanje. Kao ping-pong. Iz sekunde u sekundu.
Razgoropađeni umjetnik
- Tko je Vlado Martek? - Jedno složeno, ali sretno stvorenje. - Složeno? - Od poraza i pobjeda, sunca i oblaka. - Sretno? - U velikoj sam blizini ljubavi. - Ljubav? - Uspješna razmjena. - Razmjena? - Bitnih stvari čovjeka. - Čovjeka? - Ambicioznog paradoksa. - Paradoksa u muzeju. Muzej? - Veselo i korisno skladište. - Suvremene? - Poklapa se s mojim rođenjem 751. - Umjetnosti? - Jedne sretne sublimacije svih nama dostupnih istina. - Istina? - Dovoljna količina duhovnog. - Duhovnog? - Aspekta života. - Život? -Rijeka šarena. - Šarena? - Mnoštvo simpatičnih dijelova jednako vrijednih. - Vrijednih? - Duhovno i materijalno. - Materijalno? - Beskrajni horizont za penjanje i padanje. - Horizont? - Uvijek razveseljavajuća crta.
I tu smo stali. Iscrpljeni. Netko od njegovih kolega treći put mu je mahnuo da mora ići na posao. Skrušeno se ustajemo i pozdravljamo. On odlazi na svoje mjesto u knjižnici kao mali činovnik. Čeka da mu istekne radno vrijeme i zakorači na asfalt gdje opet postaje umjetnik, razgoropađeni promatrač tihog pogleda i mirnog osmijeha. Ipak, ako ga ugledate, pazite, oštar pjesnik.
22 kvačice: Pitalica prema principu asocijacija (staro-novo-komentar)
1. Zvečka - Daily fresh (Oskvrnuće)
2. Jabuka - Močvara (Sve u svoje vrijeme)
3. Dinamo - Dinamo (?)
4. Tramvaj - Tramvaj (Zemlja-nebo)
5. Telefon - I Pod (Nebo-zemlja-sateliti)
6. Mašina - Laptop (Ajoj, ja još na mašini)
7. Asfalt - trava (Dijete asfalta)
8. Marihuana - ecstasy (Ništa)
9. Socijalizam - kapitalizam (Veliko ništa)
10. Oltar domovine - spomenik borcima(Od metka do imetka)
11. Tko pjeva zlo ne misli - Što je muškarac bez brkova (Rađe sentiment nego kamen)
12. Mandić - Jergović (3:1 za Mandića)
13. Kugla glumište - Eurokaz (Roditelji i dijete)
14. Azra - TBF (Ostao na stupnju Azre)
15. Singlica - CD (Paralelni svjetovi)
16. Purica - carpaccio (5:1 za puricu)
17. Paklena naranča - Vesnina naranča (Živio Kubrick!)
18. Kennedy - Obama (Držim fige da i njega ne upucaju)
19. Tito - Tuđman (Dve zagorske sramote)
20. Kuharić - Bozanić (Budimo kršćani, a ne katolici)
21. Djed Mraz - Djed Božičnjak (Ista brada)
22. Ujević - Šimić (8:0 za Šimića )
