Objavljeno:  22.09.2008

Vlč. Kaćunko i sloboda govora

Don Anđelko Kaćunko se prometnuo u zatočnika slobode govora, barem svoga. Radije se odrekao pozicije kancelara Vojnog ordinarijata Katoličke crkve u Hrvatskoj nego da se odrekne svog bloga. Moram to pozdraviti, zbog samog načela slobode i pluralizma, bez obzira na stavove koje velečasni Kaćunko zastupa u tom blogu, bez obzira na to što je ondje bez pitanja objavio i dijelove naše privatne korespondencije, bez obzira na to što me pokušao „ocrniti“ kao Židova nemajući pojma ni o podrijetlu ni o etimologiji mog prezimena…

Sloboda nije samo za istomišljenike, samo za one koji su pametni po nekom općem a kamoli subjektivnom kriteriju; čak i ondje gdje glupost graniči sa zločinom, bolja je sloboda budalaštine nego brnjica koja ne da ni lanuti. Nema slobode bez slobode provokacije (sjeća li se itko Ehrenburgova „velikog provokatora“ Julija Jurenita?) – a don Anđelko je meštar te vlaške vještine, pa i kad prelazi svaku granicu dobra ukusa, na primjer registarskom tablicom „Anđelo“. Kako onda ne stati na stranu slobode govora, pa i njegova?

Sloboda govora je dvoguba sjekira: pravo da se siječe drugdje i po drugima pretpostavlja i dužnost izlaganja tuđim sječivima.



Crkva, kao i svaka hijerarhijska organizacija (dakle i država), tretira slobodu govora kao jednosmjerno pravo: viši na hijerarhijskoj ljestvici smatra se slobodnim koriti odnosno osuđivati one ispod sebe i presuđivati im barem verbalno, dok se kritika spram onoga na višem stupnju hijerarhijske ljestvice tretira kao insubordinacija, pobuna.

Državne i paradržavne organizacije (a u tom sklopu i većinske vjerske zajednice i većinske stranke) istupaju i kao moralni glas većine: hijerarhije se prave da baš njima pripada građanin koji vjerskim činima izražava pripadnost zajedničkoj vjeri, ili glasanjem suponira pripadnost nekoj partiji. Pozivajući se na te građane i njihovu brojnost, hijerarhija tvrdi da je svaka njezina kritika, uputa, zahtjev i pritisak zapravo tek izraz prava na moralni stav – dok je svaki suprotni stav, svako suprotstavljanje hijerarhiji i njezinoj logici ne druga strana slobode govora, nego napad u kojemu se, uz malo paranoje, lako „otkrivaju“ režiseri, scenariji, teorije urote i ini armamentarij (potpun popis tih objeda nudi redovito listanje uvodnikâ Glasa koncila posljednjih godina, što ne znači da taj „Glas Kaptola“ ima patent na paranoični viktimizam, tipičan i za staljinizam i za fašizam, poglavito oporbeni, itd.).

U nekome normalnom društvu građani se izjašnjavaju sami, bez tutora, bez zastupnika koji ih tretiraju kao nedorasle, maloumne li. Biraju organe triju vlasti da bi djelovali kao uprava, administracija, a ne hijerarhija. Biraju upravnika, a ne oca (oca domovine, svetog oca, itd.), tipičnoga za patrijarhalni diskurs. Izražavaju sami svoje mišljenje. Ne samo oni koji mogu i znaju organizirati svoj weblog.

Novine i ina obavijesna sredstva – kako se čita i iz načela usvojenih na Četvrtoj ministarskoj konferenciji Vijeća Evrope o politici sredstava masovnog komuniciranja (u Pragu 1994) – održavaju i razvijaju demokraciju i ukoliko „omogućuju pojedincima odnosno skupinama da izražavaju mnijenja, pridonoseći time da o tim mnijenjima budu obaviještena i javna i privatna tijela, te društvo u cjelini“.

Po nekim izvorima, velečasnom Kaćunku je „presudilo“ baš to što ga je u glasilima bilo više nego su njegovi pretpostavljeni htjeli, više nego je bilo i samih tih pretpostavljenih u glasilima ( ilustrativno je Mosorovo svjedočenje ). Ako je to istina, onda je pritisak na don Anđelka Kaćunka bio i pritisak na slobodu novinskog informiranja. Neka nam ne dođu reći da i na to imaju pravo jer ih je 86 posto.

Napokon, ako velečasni Kaćunko ima 100-postotno pravo na slobodu izraza, tek onda i ja imam 100-postotno moralno pravo da ono što smatram njegovim glupostima tako i nazovem.

Inoslav Bešker