ZAGREB - Zamislite klub koji prema izračunu Zdravka Mamića ima 1,650.000 navijača, a živi kao osamljenik u nogometnom smislu najnapučenijeg dijela svijeta. Zamislite klub čiji glavni menadžer odlazi s utakmice pola sata prije završetka, iznerviran sucem, praznim tribinama, kojemu čak fale i uvrede. U četvrtak se nije čulo “odlazi iz svetinje”, ta tragična utakmica s Ajaxom bila je definitivno najtužniji fragment Dinamove nogometne povijesti. U Maksimiru je igrao treći najtrofejniji europski klub, a na stadionu nije bilo nikoga. Ni huka sa sjevera, ni “ajmo Dinamo”, samo teške riječi u svečanoj loži, prazni novinarski blokovi i jedna vrlo osrednja momčad, koju je samo Tomo Butina spasio od rezultatskog debakla.
Potpuno prazan i bezvoljan, na brzinu sam nabacao riječi, napisao jedan žalostan, depresivan tekst i otišao u “Domagoj” da bih se susreo s autorima maksimirske pustoši. Pili smo nekakav zelinski “karabit” i ostali do zore. Na “jelovniku” su bili samo Dinamo, Mamić, navijači i Uefa. Povremeno bi netko spomenuo Sammira ili neke druge skupe i bezvrijedne Dinamove eksponate, ali društvo bi samo odmahnulo rukom...
BBB-i, čiji su predstavnici na toj ponoćnoj seansi bili “Ivek i Hrčo”, imaju dijametralno suprotna mišljenja o onome što se događa u plavim salonima. Jedan je za, drugi protiv Mamićeve vizije. U jednom se, ipak, slažu - pretjerali smo, potrošili smo sve kredite. Jer, ona sablasna pustinja na stadionu njihovo je djelo. I okrutna odmazda Uefe, kojoj je pun kufer balkanskih huligana, koji nisu tako “sofisticirani” kao nizozemski ili engleski, koji se mlate na nekim livadama, daleko od očiju policije, novinara i inspektora Uefe. BBB-i to rade u centru grada nakon što se “našišaju” domaće pive.
- Nije tajna da je grupa razlomljena u nekoliko frakcija, da nemamo lidera. Međutim, ovih dana smo se dogovorili da taj nered unutar BBB-a napokon prestane - rekao je Ivek. - Ratne sjekire su zakopane, složili smo se da je grupa iznad svakog pojedinca...
Već dugo je ta grupa pod povećalom, ne samo hrvatske policije nego i Uefinih disciplinaca, koji uredno naplaćuju svaku zapaljenu baklju, kažnjavaju Dinamo čak i za najbanalnije prekršaje.
A kad se na Maksimiru začuje “Ubij Srbina, tovara” ili nekog trećeg, javljaju se čuvari ćudoređa i pišu traktate o tim razbojnicima koji ne odustaju od svoje “ustaške i huliganske rabote” i nasilničke misije. Ali, kad na utakmicama hokejaša Medveščaka s tribina zagrmi “Ubij Janeza”, to je već stvar folklora.
- Ne mislite valjda da smo baš toliki idioti da se iza slogana “Ubij tovara” skriva želja da “prerežemo vrat svakom Dalmatincu”. Vrijeđanje je dio navijačkog dekora, s kojim ćete se susresti i u kulturnim ligama petice, a ne samo na primitivnom Balkanu. U mojoj životnoj filozofiji nema mržnje, ali Bog nas je stvorio takvima.
Kao jedan od smrtnih grijeha spominju se Udine i dvadesetak bačenih baklji na teren. Tvrdi se da su željeli prekinuti utakmicu i izbaciti Dinamo iz Europe:
- Nije istina, rekao nam je jedan od navijača, jer smo u Udinama imali gotovo 400 baklji. Da smo željeli prekid, bacili bismo ih 300 i sve bi bilo gotovo. Ali mi ipak živimo za Dinamo...
Kažu da su odlučili stati na loptu! Kreću u pozitivu, puna im je kapa loše reputacije. Žele vratiti navijače na stadion, žele da sjever opet bude pun. Ali, ne žele se odreći navijačkog folklora, iako se žele izvući iz slijepe ulice. Žele prekrižiti pogreške koje su im stvorile negativni imidž i atribut najopasnije europske navijačke družine.
Razgovarati o današnjem Dinamu, a zaobići vizionara Zdravka Mamića, nije moguće. I po pitanju glavnog menadžera grupa je podijeljena. No, i to je pitanje gurnuto u drugi plan:
- Navijači neće odlučivati tko će voditi klub. Mi samo želimo jak Dinamo, koji neće izgledati ovako jadno u sudaru sa svakim boljim europskim klubom. Dosta je bilo destrukcije, bez obzira na to što o Mamiću imamo različita mišljenja. Na primjer, u Dinamovoj upravi ne sjedi niti jedna Dinamova igračka legenda - reći će Hrčo.
Kunu se da ih više ne mogu razjediniti ni baklje, ni Mamić, ni najružniji stadion na svijetu, ni Liga 16, za koju smatraju da je promašaj desetljeća. Ne žele da ih etiketiraju kao kriminalce ili nečije plaćenike koji su namjerno Dinamo izgurali iz Europe. Ali im smeta kada ih u Amsterdamu noževima napadnu navijači Ajaxa, a idućeg dana zagrebački gradonačelnik Milan Bandić ispričava se svom kolegi iz Nizozemske. Ili kako oni to vole reći: “Buraz, pušimo mi njima...”
Na kraju jedne blijede Dinamove europske jeseni i u predvečerje stvarnosti, koja se zove Hrvatska liga, ne smijemo osuditi samo njih. Makar su “pomeli” pola Europe, makar su na svim gostovanjima utisnuli huliganski pečat, želim reći još nešto.
Jeste li se ikad zapitali zašto država ne pokušava riješiti taj problem. Mogao bih se zakleti da bi policiji bio dovoljan jedan jedini dan da navijače dovede u red. Međutim, niste li se zapitali - možda to državi odgovara. Ona je promovirala Zakon o navijačima, uvjerena da će naš uzavreli mentalitet prignuti glavu pred tim “moćnim” paragrafima.
A zapravo, navijači su maska za sav kriminal i cirkus koji se događa u ovoj državi, izgovor za sve prijevare, korupciju, afere, krizni porez i siromaštvo. Najlakše je za nesposobnost ministara, Vlade i za nered u gospodarstvu uperiti prst u dvije zapaljene baklje, razbijenu flašu piva i “klepetušu” koju je netko odvalio češkom, austrijskom ili rumunjskom policajcu. Država podržava kaos, a nogometni navijači su im “izašli u susret” i dali im puno povoda da ih se sotonizira. A “vrag uopće ne spava na sjevernoj tribini”...
Sammirov je prosjački nogomet preskup
Enigma Sammir sve je veći uteg oko gležnja Krune Jurčića, ali i njegova gazde Zdravka Mamića, koji je svojemu ljubimcu nedavno podebljao ugovor. Sammirove igre variraju od perfektnog do očajnog. On je sam pobijedio u Temišvaru, ali on je krivac i za mnoge izgubljene Dinamove utakmice. I Kruni Jurčiću će upravo on doći glave...
Sammir je nadaren momak, ali njegova prilagodba europskom nogometu traje predugo, već tri godine, a pomaka na bolje - nema! Ne, nije on za nogomet na pijesku, u njegovoj igri ima plemenitosti, ponekad se kroz njegov potez provuče i zrno genijalnosti, ali sve je to premalo, prerijetko i ne vrijedi 500.000 nečega, koliko Sammir godišnje zarađuje za svoj prosjački nogomet. Složit ću se s njegovim advokatima da ga ne može motivirati prazan stadion protiv Ajaxa, da se ne može usredotočiti samo na dvije utakmice u sezoni, da mu se ne igra na “livadama” u Čakovcu, Karlovcu i ostalim nogometnim “vukojebinama”. Ali, njegova opuštenost i ležernost čine ga najskupljim promatračem Dinamovih utakmica, njegova indolentnost ruši poziciju sportskog direktora koji ga je doveo, a loše izvedbe ruše mu i cijenu. Ne može se tri godine živjeti od dvije utakmice, protiv Werdera i Temišvara...
Kriminalna cijena stadiona
Na prepirke o Dinamovom stadionu oglasio se i Ivica Gjurić, iz arhitektonskog studija G&B, koji se slaže da Zagrebu treba novi stadion, koji bi trebalo sagraditi uz Savu. Potpuno natkriven i komforan stadion za 55.000 gledatelja koštao bi 137 milijuna eura, plus 12,5 milijuna za sportske dvorane u sklopu stadiona. - Stolac na novom stadionu ne bi smio koštati više od 2500 eura - ističe g. Gjurić. Naravno, stadion bi trebalo prepustiti na upravljanje renomiranoj firmi s iskustvom, koja bi znala popuniti praznine između utakmica.
- Jednonamjenske arhitektonske ikone, za čiju se gradnju ne zna cijena, ali se zna tko će ih otplaćivati, i koje služe kao spomenici arhitektima i političarima, nisu isplative. Njihovu zavodljivost si ne možemo priuštiti jer će biti preskupe za održavanje - zaključio je Ivica Gjurić. - A cijena od 270,000.000 eura, koliko bi po nekim izračunima trebao koštati stadion, najobičnija je nebuloza koje se naginje prema kriminalu.
I Mandžukića prodati ako treba
Dinamova momčad definitivno mora na remont. Stvar je klupskog rukovodstva hoće li i iduću sezonu povjeriti Kruni Jurčiću, što je direktor Damir Vrbanović već najavio. Dinamo je potrošio sve hrvatske trenere od imena i sad se muči s Jurčićem. Ali, i Manchester United se u prvoj godini mučio s Alexom Fergusonom, no izdržali su...
Dinamo definitivno ima previše prosječnih stranaca, koji su jedva pojačanje za Hrvatsku ligu, inače jednu od najslabijih u Europi. I Dinamo se tih beskorisnih, skupih i uglavnom besperspektivnih igrača mora riješiti. Između ostalog i zato što mu opasno grizu budžet i nerviraju navijače. U Maksimiru i na Kajzerici ima puno nadarenih igrača kojima je Dinamov dres svetinja, a igrati u Dinamu privilegij. Oni nisu, poput nekoliko “veterana” koji su došli po zadnju gažu u karijeri i kojima se nogomet zapravo gadi. I tako ga igraju. Oni nisu poput nekih koji već imaju otvorene aviokarte prema najprivlačnijim europskim destinacijama. Vrijeme je da se od Dinama stvori zdrav klub. Pa ako se u takav sustav ne uklapa i najbolji igrač Mario Mandžukić, koji godišnje Dinamo košta 1,5 milijuna eura, treba ga bez pardona prodati. Ako se nađe kupac! I ne samo Mandžukića nego i sve ostale kojima je “tlaka” igrati u Dinamu.
