GDJE SAM?

Wimbledon kakav više ne postoji

Objavljeno: 05.07.2009

Četvrtak, drugi četvrtak u All England Clubu. Idealan za izbjegavanje, kad ne bih morao raditi. Žensko polufinale. I da, još nešto. Party za novinare, one koji su - pozvani.

Moraš imati dovoljno godina u nogama da bi dobio pozivnicu za mjesto gdje se u vrijeme turnira i poslije, pogotovo ljeti, opuštaju, odmaraju članovi kluba. Neki do te mjere da nisu sigurni u ono što govore. Fufljaju, ako niste pogodili.

Drugi je četvrtak i vi se sigurno pitate zašto ja uporno pišem drugi četvrtak. Ovdje je to tako. Nedjelja kad se ne igra, nedjelja slobodan dan, jest druga nedjelja. Ako je kiša poremetila nedjeljno finale, poput Goranova, onda će se igrati na treći ponedjeljak. Ovdje jagode nisu jagode, nego wimbledonske jagode. Trava nije obična, nego wimbledonska. Zelena, ali zelena na drukčiji, wimbledonski način. Pa i Pimm’s, omiljeno piće u vrijeme Wimbledona, posve nedefiniranog okusa, ali toliko pitko (kako za koga) da brzo pusti mišiće. I jezik. Da im je malo naše loze, tek bi tada shvatili što znači - opuštanje.

Primanje je do 22.30 sati uz tradicionalno domaće jelo, dovoljno vina i piva, ali bez “vatrene vodice”. Whisky je tako nedostupan. Sumnjam da ga nema, ali, bože moj, u vrijeme recesije kad navale novinari... Iskustvom novinara koji je ovdje već 30. godinu, minutu do deset pogledao sam prema baru. U deset je bio zatvoren. Stoga, ako je netko zakasnio jer je morao poslati završnu priču jednog odličnog i jednog negledljivog ženskog polufinala, mogao je pocuclati prst. Kad ništa bolje nije bilo u blizini. I tako svake godine. Minutu do deset ili pola sata prije zatvaranja. I sada recite da je to turnir u kojemu tradicija ne stanuje.

Kako je sve počelo

Ako su s krovom - o kojemu svi pričaju, a malobrojni su ga vidjeli u akciji - uništili ono od čega su godinama živjeli, “šarmantnu nesigurnost britanskog vremena”, neke se stvari nisu promijenile. I neće...

Trideset godina poslije, na drugi četvrtak, još jednom sam se sjetio Renea Vinaka. Prvog i najdražeg urednika u desku, čovjeka koji mi je otvorio vrata Wimbledona. Krajem 1978. napisao sam nekakav prigodan tekst, tada se to zvalo novogodišnji. Bio je to san. Sjedim na središnjem terenu i čekam da počne. Tenisom sam se zarazio još kao 13-godišnjak u Australiji gdje sam upoznao mlade i momke na dolasku, Nikolu Pilića i Boru Jovanovića, na jednoj od njihovih turneja. I prvi put uživo gledao Roda Lavera. Tenis je tada u Australiji, za razliku od danas, bio veliki, veliki sport. I tako se rodila priča o snu; kad sam se probudio, shvatio sam da nisam tamo, nego u svom zagrebačkom domu. Nije originalna, nije nešto što nikad niste čuli, ali je - prošla.

Reneu se svidjela. I priča i moja želja koja se, upravo zbog njegove upornosti, ostvarila nekoliko mjeseci kasnije. Hotel u središtu Londona, posve blizu Gloucester Roada gdje su stanovale zvijezde (iznajmljivanje kuća i apartmana u kvartu Wimbledon se dogodio tek kasnije) bio je pristojan. S jednim malim problemom. Kupaonica je bila zajednička, na katu.

Gospodin nema kišobran?

Ne mogu reći da sam bio u paničnom strahu, ali potražio sam pomoć čim sam izašao iz zračne luke.

- Momče, najbolje ti je taksijem ako imaš lovu.

- Nemam.

- Onda idi na bus.

I tako sam prvi put krenuo na turističko putovanje, na katu onoga famoznog double-deckera. Kiša je padala, ali ništa mi nije smetalo. Bila je nedjelja, nedjelja krajem lipnja 1979. Ubacio sam torbu u sobu i krenuo u avanturu.

- Promijente vlak na Earl’s Courtu i krenite za Wimbledon. Gospodin nema kišobran?

Diskretno pitanje bez odgovora. Vani je nakon kiše sjalo sunce, slegnuo sam ramenima, kišobran ionako nisam ponio. Sve sam pogodio, čak i izlazak iz vlaka. Ali u posljednji trenutak samo zato što je na nekoliko velikih panoa pisalo “Ovdje izađite za Wimbledon - tenis”. Sothfields, stanica kojoj je dramatično nedostajao make-up. Gotovo se raspadala po svim šavovima. Danas posve renovirana, jedino na vrhu stepenica taxi stajalište iz onih dana. Valjda i stolci koji se, dok sjediš i čekaš, raspadaju.

Krenuo sam desno. Na uglu je bila kladionica, kiosk s “fish and chips” odmah pokraj nje, a i danas je tu, samo malo modernizirana, desno Wimbledon Park Road koja se pretače u Church Road stotinjak metara prije All England Cluba. Skužio sam to po ponudi.

- Trebate kartu za centre court?

Čudno sam pogledao tipa koji je izgledao sve samo ne kao poslovan čovjek, ali se tako ponašao...

- Ili možda prodajete?

Tako sam se upoznao s “kastom” koja je danas uglavnom izumrla. Tada ih je bilo na svakom uglu do All England Cluba, a danas se to radi internetom, s jednom razlikom: onda si bio siguran da ćeš i dobiti ulaznicu koju si masno platio, a danas se možeš samo nadati.

Desetak minuta poslije prošao sam golf-klub s lijeve strane i stigao u “predvorje raja”. Gore na zidu bodljikava žica, kao da je neki logor, vrata željezna i teška, vrata koja su se otvarala samo kamionima.

- Žao nam je, press centar se otvara u ponedjeljak.

Tako je moj prvi susret s Wimbledonom bio sudar s vanjske strane. Na povratku, negdje na pola puta, uhvatila me kiša. Tipična londonska, ona koja nikad ne staje. Ili se samo tako čini. Dok sam pronašao spas u podzemnoj željeznici, već je bilo kasno. Oni koji su čekali u redu, probdjeli su noć u jednom od šatora - nije smetala. Naučili su. I to je bilo prvo što me je fasciniralo. Više od igre, više od velikih šampiona. Toliko da kišu koja je uporno padala nisam gotovo niti osjetio.

- Gospodin je pokisnuo.

Zadovoljstvo čovjeka na recepciji, koji me ispratio, bilo je potpuno. Nisam zamjerio. Da, gospodin je pokisnuo.

Momče, sjediš mi na mjestu

Jutro nije došlo brzo; nikad ne dolazi kad nešto silno želiš. Rano sam ustao, preskočio doručak i krenuo. Čekao sam u redu i upoznao Roya McKelvieja, tadašnjeg šefa pressa. Krasnog čovjeka koji je na kraju dana volio popiti, ali nikad sam. Prva akreditacija - koju i danas imam - bila je prilično primitivna, na tvrdom kartonu i s golemom zihericom koja je služila kao kvačica. Bila je to pozivnica za središnji teren koja je vrijedila prvih devet dana, uz obećanje (ispunjeno) da ću moći gledati i finale. Odmah sam odjurio na centar. Prazno gledalište, mreža još nije bila postavljena. Sve mi je nekako izgledalo nestvarno. Sjeo sam na mjesto gdje je pisalo “Politika”. Nekad su novinarska mjesta na središnjem terenu bila označena. Godinama poslije i “Sportske novosti”. U međuvremenu su to maknuli, sad imaš samo red i broj.

Miroslava Radojčića, jednog od najvećih novinara Politike, nisam poznavao, osim po tekstovima, i činilo mi se najlakše sjesti na njegovo mjesto. Ukazao se: obvezna leptirka i poruka na engleskom.

- Momče, sjediš na mom mjestu.

- Gospodine Radojčiću, ja sam iz Sportskih novosti.

- J...š Sportske novosti, sjediš mi na mjestu. Hajde, hajde, ostani. Nego, puno mi pozdravi Zvonu Morna i Vilka Luncera, bili smo zajedno na Olimpijskim igrama u Meksiku.

A desetak minuta poslije:

- Hajde, dosta smo sjedili, idemo nešto popiti.

To nešto pretvorilo se u nešto drugo. I bilo je tako sve dok je dolazio. Bio je veliki prijatelj McKelvieja pa sam igrom slučaja i ja to postao.

Lov na pramen Borgove kose

Bjorn Borg bio je zvijezda. Borg i Jimmy Connors. John McEnroe je dolazio, ali samo je jedan čovjek imao status rock zvijezde. Samo Borg. Te je godine osvojio četvrti naslov, četvrti zaredom. Borg je bio prvi koji je igrao samo na središnjem terenu jer nije bilo tog osiguranja koja ga je moglo, bez posljedica, odvesti do nekog vanjskog terena. Čim se pojavio, djevojke bi počele vrištati, poneki dečki također, jedna ga je čak i napala škarama, ali samo u lovu na suvenir - veći ili manji pramen kose.

Bilo je to, netko će reći, vrijeme romantike. Dobri stari pisaći stroj. I telefon. Ako si imao dovoljno sreće i dobio vezu na vrijeme. Moralo se čekati u redu, ispred male centrale malog, prašnjavog i zadimljenog hodnika. Ne tada. I ne tamo. Bez stola, a ja ga nisam dobio prve dvije godine, bio si gotovo izgubljen. Pišeš na koljenima, u nekom kutu nekog zabačenog terena i čekaš da se dogodi collect call. I diktiraš - rezultati su bila noćna mora, ali bilo je tako. O mobitelima još nitko nije niti sanjao, tek se nekoliko godina poslije pojavio i prvi lap-top, zapravo golema kutija, prvo računalo koje je stiglo brodom iz Philadelphije. Čudo koje su svi pohodili i divili se. 

Ispred novinarskog ulaza na središnji teren bila je golema crvena telefonska kabina na kojoj je pisalo Overseas Press, a koristili su je samo Australci. Ta je kabina kao izložbeni primjerak godinama kasnije završila u muzeju. Danas “novinarski dom” ima dva kata i prizemlje te pogodnost o kojoj se tada nije moglo sanjati - svaki novinar ima svoj stol i monitor na kojemu može pratiti svaki meč jer je svaki teren pokriven TV slikom.

Dim se rezao nožem

Nekad je to bila jedna soba, nakrcana dimom koji se vukao poput londonske magle, mogao se rezati nožem, uz pogled na desetak ekrana koji su pokrivali tri, najviše četiri terena, te mala soba za intervjue koja je bila negdje u podrumu. Iako i danas tabloidi dominiraju na Otoku i imaju višestruko veće naklade od ozbiljnih novina The Timesa, Guardiana, Telegrapha, iako će i danas “loviti ministre spuštenih hlača” ili “nekog posrnulog nogometaša poput Gazze koji se utapa u alkoholu”, danas su, ili to barem tako izgleda, manje agresivni.

Nekad se Martina Navratilova “budila” uz šuškanje kamera čiji je jedini posao bio snimiti tko ulazi i izlazi. I kada. I sve dok nije jednoga dana došla na presicu s majicom “Proud to be gay”, nisu joj dali mira.

John McEnroe je bio meta. Razlog? To nisu bili skandali izvan terena jer je McEnroe, barem u Londonu, mirno živio. Uglavnom je bio na meti zbog netipičnog ponašanja na terenu. Uvijek je izgledao mrzovoljno, često na rubu suza, poput dečkića koji ništa nije dobio za Božić, u stalnom sukobu sa sucima, linijskim i onim drugim. Kako je, onda, mogao izbjeći naslovnice?

Čudni čovjek McEnroe

Ne mogu se sjetiti koliko se puta digao i rekao “i’m out of here”, iritiran stalnim provokativnim pitanjima. Jednom se to pretvorilo u apsolutni skandal. Nakon još jednog Macova bijega, jedan je  novinar zamjerio “domaćem provokatoru” na smetnji: “ne možemo raditi svoj posao zbog tvojih glupih pitanja”. I riječ po riječ, pala je šaka, Englez je - nokautiran. Nitko nije ostao bez akreditacije, Englez je još uvijek tu, radi. Nokauter? Godinama ga već nema.

Moj prvi dojam kad sam prošao kroz vrata All England Cluba bio je: ovo nije istina, ovakvo što ne postoji na ovom svijetu.

Sto i dvije godine poslije (Wimbledon od 1877.) imao sam osjećaj da se ništa, barem ništa dramatično, nije promijenilo. Od središnjeg do svih ostalih terena. Balkon s kojega si imao pogled na vanjske terene, od dvice nadalje. I crkve na vrhu brijega. Sve je to nekako bilo isto. I jednako intrigantno nakon svih ovih godina.

Zelenilo je u međuvremenu zamijenio beton, novi tereni, iako je picnic travnjak, pravi picnic travnjak, ostao na brežuljku koji je smješten iznad terena broj 1, uz veliki ekran naslonjen na jedan od ulaza. Henman Hill, tako su ga nazvali, danas će većina reći Murray Mount. S godinama se mijenjaju i favoriti.

I veliki pobjednici. Kad sam prvi put došao, bio je to Bjorn Borg, Šveđanin koji je ostao mističan do kraja - bilo je nemoguće doznati nešto o njegovu privatnom životu. Zatim John McEnroe, koji je bio doručak, ručak i večera tabloida, Jimmy Connors i supruga Patty, negdašnja Playboyeva zečica, Boris Becker, Stefan Edberg, Pete Sampras, Andre Agassi, Goran Ivanišević. Sve do Rogera Federera i Rafaela Nadala.

Ima i onih koji će danas argumentirano pisati o Wimbledonu kakvog više nema. I možda će biti u pravu. S novim krovom na jedinici koji je, tako barem kažu, bio popust BBC-ju da bismo napokon u kontinuitetu mogli gledati “live” tenis, do nove jedinice i dvice, uskoro će ona stara, legendarna, koja je godinama figurirala kao “stratište favorita”, također ići u povijest. I sve će nekako biti drukčije.

Obiteljski izlet

No, neke se stvari nikad neće promijeniti. Recimo, britanski tenis. Osim, naravno, Andyja Murraya. Većina ostalih, gotovo svi, poraženi su u 1. kolu, bez obzira na to jesu li suparnici imali u rukama reket ili tavu. Svejedno. Tenis u Engleskoj nije ni blizu vrha po popularnosti. Za razliku od Wimbledona. Ali, Wimbledon nikad nije bio samo sportski događaj.

Pamtim dane kad je to bio i obiteljski izlet. Ušli bi na parkiralište, stavili deke na travu,  sjeli, izvadili sendviče i čaj, otvorili radio i slušali što se događa. I uopće nisu ušli u klub. Navečer bi otišli kući. Ništa se, barem ne i dramatično, nije promijenilo. Iako ima onih koji će pisati da je ovo vrijeme publike koju “ne zanima previše tenis, nego isključivo događaj, veličina imena”, to baš i nije tako. Uostalom, samo u Wimbledonu će teren broj 1 biti nakrcan na nekim parovima, muškim, ženskim ili miješanim, dok igra božanstvo. Tommy Haas.

Dio tradicije je ostao, bez obzira na to tko igra na centru. Bez obzira na to tko igra, nakon prvog meča se prazni. Kako ćeš pobjeći od čaja, Englezima je to uvijek bilo važnije od svega. Ostala je i ta ljubav za Wimbledonom koja je, napisat će netko, čisti mazohizam. Znate zašto uporno dolaze? Vole uživati u porazima, skupom jelu i piću, neizbježnoj kiši i činjenici da 73 godine nisu imali pobjednika u muškoj konkurenciji.

Slika mog Wimbledona u ovih 30 godina nije se dramatično mijenjala. Ovdje nisi morao biti veliki šampion da bi bio priča. Poput Amerikanke Linde Siegel koja je igrala s otvorenijom haljinom, pa bi svaki put, kad je servirala, nešto ispalo. Jedna ili druga. Ovdje je bila priča kada bi na nekom od vanjskih terena ujutro, kada bi ispuhali balon, pronašli odbačene boce šampanjca, plastične čaše, ženske gaćice i neke gumene navlake.

Ostalo je i ono što će za novih 100 godina biti zaštitni znak Wimbledona. Oni koji kontroliraju ulaze, muškarci ili žene, svi u uniformama. Ni to se nije promijenilo od 1979. Uniforme su, gotovo bih rekao, način života na Otoku. Svih boja i redova vojske. Do admirala i brigadira u kraljevskoj loži.

Šank je puno prazniji

Trideset godina je prošlo. Ako se nešto promijenilo i dramatično nedostaje, to je onaj stari šank u novinarskom restaurantu koji je nudio velik, velik izbor. Na kraju dana, u osamdesetima, pa i devedesetima, teško je bilo probiti se. Bilo je to vrijeme kad se drukčije pilo. I nešto žešće. Vrijeme kad je šank bio idealan i zato što su se neki mogli držati. I(li) nasloniti. Da ne bi pali. Danas je dvostruko manji i višestruko slabije posjećen.

Wimbledon Park Road je kao i nekad. Nema novih kuća, valjda nema ni novih stanara. Istina, preprodavači su rijetka slika, ali autobusi i taksisti koji za 2,5 funti voze prema klubu i od njega neizostavni su dio dekora. I ulični prodavači majica izrađenih u njihovoj radionici. Skromnog izgleda i boja. Nekad, u osamdesetima, imali su nešto više uspjeha.

Ono što me fasciniralo 1979., fascinira me i danas. Ljudi koji su spremni i po 48 sati boraviti u šatoru samo da bi ušli u klub i s obližnjeg brežuljka gledali sliku Andyja Murraya. I uživali. I to je dio britanske tradicije, oni jednostavno uživaju čekajući u redu. Od autobusa do Wimbledona, šator do šatora, raspoloženje koje ne može poremetiti grmljavina i kiša koja je pala u noći između četvrtka i petka. Ni hodanje po blatu. Ništa im ne može pokvariti raspoloženje, čak i ako na nekim mjestima više ne mogu peći roštilj. Za njih se kaže da su pravi. Jedini pravi. Nikad nisam sumnjao.

Prije 30 godina gotovo da nisi mogao raditi bez telefona na stolu. Danas više nitko nema telefon na stolu. Za nas koji smo izvještavali uz pomoć “goluba”, u vrijeme kad je William Renshaw pobjeđivao, nova tehnologija nam je dramatično olakšala posao. No, nije uzela ništa od onoga što traje od 1979. Sliku jednog kluba koji je veći od svih ostalih. Sliku jednog događaja koji u sebi nosi elemente sporta. U vremenu koje prolazi. Veliki šampioni su došli i prošli. Rodili se u Wimbledonu poput Borisa Beckera, sedam puta igrali finale i otišli. Ili Martine Navratilove koja je devet puta bila pobjednica. I Petea Samprasa i njegovih sedam naslova. Tako će biti jednoga dana kad ode i Roger Federer. I kad svi veći stadioni budu pokriveni. Ne samo centar. I kad kiša možda više neće biti faktor. Ni priča dana. I kad će se novinari javljati “pogledom” jer neće morati ništa stisnuti da bi poslali tekst.

Opet, nešto što i danas traje, ostat će za sva vremena. Trava, sveta trava Wimbledona, nigdje nije, tako oni barem kažu, toliko zelena. Čekanje u redu, stanica Southfields, Wimbledon Park Road, priča koja traje od 1877. Drukčije, a opet kao nekad. Ako ništa drugo, neće moći “ubiti” sjećanja.

Goran i Tudor dolazili su k nama na večeru nakon pobjede. Bili su to čarobni dani...

Petak je, drugi petak. Oblačno je, sparno, kiše nema. Čista suprotnost od drugog petka prije osam godina, 2001. Vani se i onda i danas čekalo u redu, samo da bi bio što bliže razglasu ili ekranu. Očekivanja su bila ista. Velika pobjeda. Prije osam godina je to bio Tim Henman, danas Andy Murray. Gospodin iz Oxforda i običan dečko iz Dumblaina. Obojica u lovu na povijest.

Osam godina je prošlo, slika se uporno vraća. Dva dana ranije zaputili smo se iz našeg doma u Wimbledon Villageu. Srđan Ivanišević, Gordan Gabrovec i ja. Unajmili smo bili stan u Clair’s Courtu, Klara Gabrovec je po tome i dobila ime. Goran je igrao četvrtfinale protiv Safina i tek kad smo izašli, sjetio sam se da mi je laptop ostao gore. Gordan se zaletio, ostali smo Srđan i ja...

- Nevenko, što misliš, hoćemo li moj sin i ja ovo izdržati do kraja?

Goran je dobio u četiri, bio je to posljednji meč koji sam gledao s tribina. Zaključio sam da mu nosim nesreću. Ostao sam u pressu do kraja. Naletjeli smo na Goranova menadžera Ioana Tirica koji je davne 1990. nudio okladu da će “Goran pet puta zaredom osvojiti Wimbledon”. Nitko tada nije imao hrabosti reći ne, nakon što je 18-godišnji Goran u polufinalu držao Borisa Beckera za ..., imao je prvi set i servirao za drugi. Osim Srđana Ivaniševića: “Nek’ osvoji jedan, onda ćemo lako”.

Godine su prošle, Tiriac nije izgubio navike. Zažicao je cigaretu i rekao: - Znate, za Gorana bih išao i u crkvu, molio bih za Gorana.

Dok smo se vraćali u klub, Slavica Ecclestone je objašnjavala prijateljici: - Jesam ti rekla da će mu razbiti p....

Uvijek je bila izravna. Onda su na jedinici pali Andy Roddick - “dobar je, ali još mlad” - i Greg Rusedski - “znao sam da mi njegov krnjavi servis ništa ne može”.

Onda je došao taj petak. Patrick Rafter je u dugačkom polufinalu, pet setova, pobijedio Andrea Agassija. Oblaci su se opasno gomilali kad su Goran i Tim Henman izašli na teren. Gledalište je bilo gotovo prazno. Pogotovo kraljevska loža. Tim ili ne, moraš na čaj. I nešto gricnuti. Navika koje se nikad neće osloboditi.

Prekid je stigao kad je Goran kod 1:2 u trećem setu imao 40:30, drugi je izgubio 6:0. Nikola Pilić je prošao pokraj nas: “Rekao sam Goranu: sutra ćeš zabiti as i idemo dalje.” Zabio je. I do novog prekida došao u bolju poziciju. U nedjelju, točno 45 sati nakon što su odigrali prvi poen, trostruki finalist, koji je u međuvremenu izgubio puno toga, pa i renking (125), stigao je do - finala. “Dobro da mi prije meča nitko nije rekao da je samo Ken Rosewall izgubio četiri finala Wimbledona.”

Bila je to neobična, nestvarna priča koja se dogodi jednom u životu. Jednom ili nijednom. Dva tjedna prije Wimbledona Goran je u 1. kolu Queen’s Cluba izgubio od talijanskog kvalifikanta Carattija; “nikad mi ne bi dali pozivnicu da su vidjeli taj meč”. Onda je otišao u Rosmalen, “dok smo letjeli, zamalo nam se raspao avion od vjetra. Kažem Tudoru, dragi, bojim se da nećemo vidjeti London”.

U Rosmalenu je izgubio od Lleytona Hewitta u osmini finala. I onda se dogodio Wimbledon - “ozbiljno ću se naljutiti na Gorana ako ne osvoji”. Bili su to dani konačnog čaranja. Goran i Tudor su dolazili k nama na večeru nakon pobjede. Dan kad nije igrao - nisu. Svi smo imali nešto svoje, moja je bila - plava majica.

Finale koje se dogodilo u ponedjeljak. Ulaznice su se prodavale, bilo je to napokon “finale naroda”. Red je bio kilometarski, a takva je bila i utakmica. U petak sam se sjetio kraja. I opet malo zadrhtao. Ne mogu se sjetiti većeg trenutka u svojih 30 novinarskih godina. Ne samo Wimbledona. Na povratku kući “stradala” su dva Jack Danielsa. Dvije boce na nas pet. Ostatka večeri se ponekad sjetim, ali samo u tragovima.

Veliki engleski novinari

Gomila ih je prošla u 30 godina Wimbledona. Od mladog novinara dostigao sam status konačnog veterana. Mislim da me petorica imaju, petorica - šestorica s više od 30.

A bilo je svakakvih. Kasnih sedamdesetih i početkom osamdesetih dominirali su veliki domaći autori, Peter Wilson i prijatelji. Gospoda s cigarama koja su se vrlo ozbiljno i detaljno bavila novinarstvom, njima je gotovo jedino bilo važno “što se dogodilo na break-loptu”. Jedan još uvijek traje, živahan 90-godišnjak Laurie Pigeon s cvijetom u reveru i povremeno u kraljevskoj loži. U “igračkim” danima, kad je pisao, pri kraju dana je uvijek imao čašu vina u blizini. Baš me zanima kako bi danas pisali o tenisačicama koje dok potežu - a sve ih je više - vrište kao da su u posljednjem stadiju rađanja.

Često se sjetim velikog Sir Petera Ustinova, nekada teniskog “ovisnika” koji je, gledajući Monicu Seles, zaključio da “ne bi rado bio u susjednoj sobi u njenoj prvoj bračnoj noći”.  Svako vrijeme nosi svoje. Dobro i loše. Čuo sam svakakva pitanja, ali ako mogu izabrati jedno... - Mogu li se prvi i drugi nositelj sresti prije finala?

Puno je vremena prošlo, bolje nisam čuo.

Neven Bertičević

Broj preporuka: 0