Svaki put kad platimo telefonski račun, natočimo benzin na crpki, popijemo kavu ili kupimo žvakaće, uredno dobijemo račun. Znamo gdje smo i kako potrošili svoj novac, do zadnje lipe. Međutim, svaki mjesec ostajemo bez pustih tisuća kuna za koje nemamo pojma kako se točno troše.

Riječ je, naravno, o porezima i doprinosima, novcu koji je zapravo dio naše plaće, a koji nikada ne vidimo. I prije nego što stigne do nas, on je uplaćen državi ili lokalnoj samoupravi. Ne radi se o malom novcu - radi se, kod najmanjih plaća, o oko sedam punih mjesečnih dohodaka koje godišnje dajemo za funkcioniranje države. Kako plaća raste, penje se i iznos poreza, pa tako zaposlenik s plaćom od 15.000 kuna mjesečno daje za poreze i doprinose iz plaće jednak iznos svojoj ukupnoj godišnjoj zaradi.

Precizni izračun

A da nikada točno ne vidi što je konkretno platio.

Britanci su izračunali da bi njihovu vladu - koja od prosječnog zaposlenika dobiva nešto više od 6000 funti godišnje na ime izravnog poreza - koštalo samo po 24 penija da svakom od njih pošalje precizni osobni izračun i prikaz potrošnje njihova novca. Na taj bi način, poručuju organizatori inicijative, političari pokazali pravu odgovornost, a svaki glasač osjećao bi da doista sudjeluje i da zna što njegova vlast radi.

Kako bi to izgledalo kod nas? Pokušali smo vidjeti kako bi izgledalo kada bi nama, zaposlenima u Hrvatskoj država svake godine izdala račun.

Poslužili smo se vrlo jednostavnom, gotovo banalnom računicom: postotak koji je u prošlogodišnjem državnom proračunu namijenjen određenim stavkama, poput zdravlja ili obrazovanja, primijenili smo u istom omjeru na iznos plaćenih poreza i doprinosa na plaće od 3500, 6500 i 10.500 kuna neto.

Naravno, financiranje navedenih stavki, odnosno države i lokalnih samouprava, u stvarnosti je daleko složenije i kompleksnije od prikazanog. Mi smo se poigrali porezom na dohodak i doprinosima, no činjenica je da taj novac čini jedva trećinu prihoda državnog proračuna. Većina naših poreza od plaće - više od 70 posto - završava u proračunima općina, gradova i županija, a u istu kasu ide i prirez, koji u ovim izračunima uopće nismo uzeli u obzir. Državni proračun mahom punimo tzv. indirektnim porezima, kojih ima još dvadesetak: PDV, trošarine, porez na aute, porez na nasljedstvo...

Koliko za kamate?

Za ovu su godinu donesene tek smjernice proračuna. Prošlogodišnji je već potrošen. Planirali smo potrošiti nešto više od 122 milijarde kuna, a uprihoditi 15 milijardi kuna manje. Od ukupnih poreza uprihodili smo 61 milijardu kuna, od doprinosa još 39 milijardi, oko milijardu smo dobili iz inozemstva, oko tri i pol milijarde od pristojbi i naknada. Za ostalo smo se zadužili.

A od onoga što smo potrošili, više od polovice - točnije 64,5 milijardi kuna otišlo je na naknade građanima i kućanstvima po najrazličitijim osnovama. Svaka peta kuna, odnosno 20 posto proračuna potrošeno je za zaposlene u državnoj i javnoj službi, a još osam milijardi kuna za materijalne troškove - režije i ostalo.

Oko pet posto novca ili nešto više od 6 milijardi kuna dali smo za različite subvencije, a oko 7,5 milijardi potrošili smo za kamate na kredite i izdane vrijednosne papire. Pet milijardi otišlo je na pomoći dane u inozemstvu i unutar općeg proračuna. Ostatak - nešto više od pet milijardi kuna - potrošeno je za “ostalo”.

Tako to izgleda uopćeno. A koliko je zapravo za koju stavku dao svatko od nas? Na primjeru poreza iz plaća - jer, na kraju krajeva, u sličnom omjeru plaćamo i sve ostale poreze, izravne ili neizravne - nepretenciozno smo pokušali predočiti kako država upravlja našim novcem.