Može se odrediti točan dan, sat, minutu i mjesto kad je Michael Haneke ušao na velika vrata u suvremenu filmsku kulturu. Dogodilo se to u svibnju 1997., u Cannesu, približno u 50. minuti projekcije njegova filma “Funny Games”.

Te godine je Haneke u Cannes stigao kao razmjerno nepoznati 55-godišnjak iz tada opskurne austrijske kinematografije. Malo je tko tada poznavao njegov prethodni rad, a “Funny Games” bio mu je, uostalom, tek četvrti film. U prvih sat vremena “Funny Games” se činio kao ponešto radikalniji, ali ipak konvencionalni triler Peckinpahova tipa, nešto poput “Pasa od slame” uz austrijsko jezerce. Dvojica sadista upadaju u kuću čestite buržoazijske obitelji, onesposobe oca i kinje obitelj. A onda poniženi otac grabi pušku sa stolića i ustrijeli jednog od uljeza. U tom su se trenutku “Funny Games” doimali kao film koji kreće utabanim smjerom osvetničkog trilera. No, tada je slijedilo iznenađenje: jedan od ubojica uzima daljinski upravljač i prizor odvrti unatrag. Njegov kompanjon oživi, a mučitelj iz drugog pokušaja dohvati pušku prije oca, zgrabi je i puca u dijete.

Nitko tko u životu prvi put i nepripremljen gleda Hanekeov “Funny Games” neće se do kraja života otresti šoka tog prizora. Haneke se u njemu ne samo poigrao našim gledateljskim iskustvom koje uči  da svaki, pa i najmorbidniji psihotriler mora imati iskupljujući obrat, nego nas je na jedan čas natjerao da kao u ogledalo pogledamo sebe same i suočimo se s onim što u mraku dvorane doista želimo. Hoćete happy end? Hoćete užitak u osveti, dakle krv? E, pa prvo vam je dam, a potom vam ne dam, kao da je rekao Haneke. I tom scenom - poput Luna - ušao u filmsku legendu.

Karakteristični motivi

12 godina poslije nikome ne treba tumačiti tko je Haneke. Danas 67-godišnji austrijski klasik u međuvremenu je snimio općepoznate filmove poput “Skrivenog” i “Pijanistice”, dobio nagradu EFA, nominaciju za Oscara i tri canneske sporedne nagrade, da bi prošle nedjelje dosegnuo i najviše što umjetnički redatelj može: u Cannesu, na mjestu gdje je prije 12 godina bacio rukavicu u lice cijeloj kulturi filmskog suspensa, podigao je u ruke Zlatnu palmu za svoj film “Das Weisse Band”. Najveći europski redatelj koji nikad nije osvojio jedan od tri velika festivala, dobio je zakasnjelu zadovoljštinu.

Haneke je čovjek neobične karijere. Svaki redatelj koji očajava što mu prolaze najbolje godine, a nije se domogao filma, može se utješiti činjenicom da je Haneke prvi igrani film snimio 1989., u 47. godini. Do tog trenutka taj Austrijanac-Nijemac, rođen u Münchenu i odrastao u Bečkom Novom Mestu, bio je kazališni redatelj, dramatičar i  TV redatelj na  Južnonjemačkoj televiziji. U film je ušao stidljivo, kao zakasnjeli debitant niskobudžetskom dramom “Sedmi kontinent” (1989.) koja prati kroniku otuđene građanske obitelji do neizbježnog samoubojstva. Prava Hanekeova karijera počet će 1992. kad snima prvi od svojih opasnih kvazitrilera, “Benny’s video”.

Jedna od ljepota Hanekeovih filmova je tajnovita eliptičnost. ‘Vodim svoje likove tako da zbir njihovih postupaka ne daje dostatno objašnjenje za njihove odluke’, kaže redatelj

Sve što će Haneke poslije biti, ugrađeno je u “Bennyjev video”. Taj film je priča o solidnoj građanskoj obitelji koja otkriva mračnu razbibrigu vlastita sina. Mali Benny ne samo da opčinjeno gleda videozapise klanja svinja, nego je ubio školsku kolegicu i snimio to videokamerom za zabavu. Čestiti građani učinit će sve da spase jedinca i zataškaju užas.

U tom filmu postoji većina motiva koji će postati zaštitni Hanekeov žig. Prvi od njih je dvostruki građanski moral, a drugi klasna krivnja. Uljuđeni svijet bijelog, europskog, demokratskog građanstva u Hanekeovim filmovima sadrži ugrađenu krivnju. U “Benny’s videu” to je krivnja roditelja koji zataškavaju zločin. U “Funny Games” to je krivnja nas gledatelja koji ištemo užitak u osveti, da bi nam bio uskraćen. U “Skrivenom kodu” to je krivnja Zapada koji se ogradio od Istoka vizama i granicama, ali i krivnja klase koja se ogradila od ulice portirima, parlafonima, kapijama i zatvorenim haustorima. U “Cache” to je krivnja  obrazovanog bijelca koji je kao dijete bezazlenom laži upropastio život Arapu, onemogućio mu da se školuje i izbavi iz bijede. U “Bijeloj vrpci” krivnja se ponovno zataškava. Selom hara serija neobičnih paleža, otmica, vješanja i odmazdi, stupovi reda odlučni su u tome da se istina zataška, ali zato s  cjepidlačenjem ustrajavaju na formalnoj disciplini i poslušnosti. Za Hanekea krivnja nije pitanje kvarnosti pojedine osobe. Junaci “Funny Games”, “Cache” ili “Vremena vukova” karikaturalno su uzorni, savršeni građani, kulturni, liberalni, dolični: ipak, svaki ima kostura u ormaru, svaki se na koncu pretvori u životinju koja brani mladunčad.

Glavaši, Merčepi, Dragani

U takvim okolnostima razumljivo je da i građanska kultura u Hanekeovim filmovima ima dvojbene konotacije. U “Pijanistici”, nastaloj prema romanu nobelovke Elfride Jelinek, glazba i glazbena naobrazba oruđe su represije. “To je vrlo austrijski problem”, rekao je sam Haneke, “ta muzika je lijepa, ali u austrijskom okružju ona postaje instrument tlačenja, njezina je socijalna funkcija da osigura represije, posebno kad postane potrošačko dobro.” U friškom canneskom pobjedniku, “Bijeloj vrpci”, taj instrument represije je protestantska vjera. Posao vjere je da osigura da seljani ne propituju feudalnu vlast baruna, da marljivo rade za drugog, da ne masturbiraju, ne psuju, ne ostaju dokasna vani. Istodobno, iza zatvorenih vrata, iza perfektne koprene urednog, oličenog sela, krije se emocionalna tortura. Simbol te torture su bijele vrpce na rukavu koje pričesnici dobivaju kao prisjećanje na obvezu kreposti i poslušnosti. Na samom kraju filma seljani u crkvi doznaju da je izbio Prvi svjetski rat. Njihov uredni svijet najednom se našao izložen nadolazećem užasu, a vi najednom shvatite “točkice” koje Haneke povezuje: dolični, protestantski red, kao da veli, u sebi krije jezgro svih budućih užasa, a bijela vrpca na dječjim rukavima prethodnica je vrpci koje će dvadeset godina poslije nositi i Židovi i nacisti.

Jedna od ljepota Hanekeovih filmova je tajnovita eliptičnost. Vi nikad sasvim ne upoznate Hanekeove junake, a pokatkad čak ni slijed zbivanja nije razjašnjen. “Vodim svoje likove tako”, rekao je sam redatelj, “da zbir njihovih postupaka ne daje dostatno objašnjenje za njihove odluke. Na publici je da ga nađe. Ona mora sudjelovati u završnom značenju filma.” Isti je slučaj i sa zapletom. U filmu “Skriveno” trilerski zaplet dobije novi, fantastični obrat kad obitelj junaka nakon smrti starog Arapa dobije još jednu misterioznu kasetu. Kasete su podsjećanje na grijeh, a taj grijeh je metafizički, kasete stoga ne prestaju dolaziti kad je “počinitelj” umro. U “Vremenima vukova” cijeli film počiva na premisi da se civilizacija raspala: vlast je zbrisana, vlakovi su stali, špine presušile, gomile dojučerašnjih mirnih građana tumara poljima, otima se za hranu i moli za vodu siledžije koji su se premetnuli u vođe. Kad čovjek gleda “Temps de loups”, padaju mu na pamet Lašva i Srebrenica. Gledate kako se u času kad pukne normalitet ološ pretvara u vođe, i na pamet vam padnu Glavaši, Merčepi, kapetani Dragani i Arkani. No, Haneke ni jednog trenutka ne objašnjava kako se civilizacija raspala. “U prvoj verziji filma imao sam sat vremena uvoda u kojem prikazujem kako se gradski život urušava. Nakon 11. rujna izbrisao sam taj uvod jednim pritiskom na tipku. Nakon tog dana nikome više nije trebalo objašnjavati da se slom može dogoditi i nama, kao što se dogodio u Jugoslaviji, ali i New Yorku.”

Jaka europska družba

Posebna je priča odnos prema medijima u Hanekeovim filmovima. U “Bennyjevu videu” i “Skrivenom” videokaseta je oruđe zlostavljanja, u “Funny Games” daljinski upravljač atribut moći, u “Pijanistici” pornografija komplementarno naličje visoke glazbene kulture, u “Bennyjevu videu” malog ubojicu privlači snuff- film sa snimkom klanja svinja. Za Hanekea, “pornografija je medijski učinak, sredstvo kojim se ono skaredno prezentira kao prihvatljivo. Zato je politička propaganda pornografija, velik dio televizije je pornografija.” Voajerstvo je Hanekeov autorski vodeni žig. Njegovi filmovi puni su ljudi koji vire, špijuniraju, potajice snimaju. 

Obično se tvrdi da je europski film danas bezidejno periferan u odnosu na stvari koje se događaju u istočnoj Aziji, Latinskoj Americi i na Levantu. Moguće je da je to i točno. Ipak, Europa još uvijek ima šačicu suvremenih velikana, a u toj družbi Haneke sigurno ima mjesto uz Belu Tarra, Mikea Leigha, Almodovara ili Kaurismakija. Većina u tom društvu su autori koji reprezentiraju europsku marginu: geografsku, socijalnu, spolnu. Haneke ne. On u svojim filmovima opisuje europski socijalni mainstream, bijelo građanstvo, nataloženo bogatstvo, riznicu kulturnih vrijednosti. On je redatelj koji dolazi iz zjenice oka Europe i pokazuje što s tom jezgrom ne štima. Za razliku od hrvatskih skorojevića, Haneke je doista umjetnik “tisućljetne uljudbe”, i to onih njenih strana koje nije pristojno spominjati.

FILMOVI MICHAELA HANEKEA Sedmi kontinent (1989.) Kronika građanske obitelji koja počini kolektivni, organizirani suicid. Bennyjev video (1992.) Obitelj zataškava zločin vlastitog sina koji je počinio i snimio ubojstvo. 71 fragment kronologija slučaja (1994.) Mozaički film prati slijed događaja koji dovode do masovnog ubojstva u jednoj bečkoj banci. Funny Games (1997) Film koji obrće konvencije psihotrilera i ostavlja nas bez katarze i hepienda. Prvi Hanekeov veliki iskorak i možda najpoznatiji film. Dvorac (1997.) TV adaptacija Kafkina romana. Nepoznati kod (2000.) Film o zapadnoj i istočnoj Europi s dvije fabularne linije u Parizu i Rumunjskoj. Film označava Hanekeov prelazak iz Austrije u Francusku i fazu otvorenije politiziranosti. Prva Hanekeova nagrada u Cannesu. Pijanistica (2002.) Film s Isabelle Huppert nastao po romanu nobelovke Elfride Jelinek o opresivnom naličju austrijske glazbene kulture. Ovim filmom Amerika otkriva Hanekea, no dijelu kritike smetao je miks bečkih lokacija i francuskih dijaloga. Vrijeme vukova (2003.) Civilizacija se raspala i dojučerašnji mirni građani tumaraju kroz divljinu. Ovaj film političke fantastike vidno je nadahnut jugoslavenskim ratovima. Skriveno (2005.) Triler o pariškoj obitelji koja poštom dobiva uznemirujuće kasete zapletom frapantno podsjeća na Tadićev “Treći ključ”. Haneke u filmu tematizira francuski postkolonijalni kompleks i odnos prema Arapima. Funny Games (2008.) Haneke snima doslovni američki remake vlastitog filma iz 1997., ovaj put s Naomi Watts i Timom Rothom u glavnim ulogama. Premda film nije loš, mnogi ga drže nepotrebnim, a sam Haneke priznao je da se nije uspio priviknuti na holivudski modalitet rada i organizaciju seta. Bijela vrpca (2009.) Crno-bijeli film misterije smješten u protestantsko, baltičko selo 1913/4.. To je Hanekov prvi film snimljen u zemlji rođenja ‡ Njemačkoj. Nakon tri sporedne canneske nagrade, Haneke napokon osvaja Zlatnu palmu.

Jurica Pavičić