Tada pristupi k njemu Petar i reče: ‘Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svome ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?’ Kaže mu Isus: ‘Ne kažem ti sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam’.” Tako stoji u današnjem misnom čitanju iz Matejeva evanđelja. (Mt 18,21-30). “Sedamdeset puta sedam” ovdje znači svaki put.
Isus tako uči da oproštenju nema mjere. Čovjek čovjeku mora svaki put oprostiti. I Bog očito svaki put oprašta. Oproštenje je uvjetovano kajanjem griješnika, ali to samo znači da se ono ne može primijeniti na onoga tko se ne kaje. Oproštenje, dakle, nije uvjetovano kajanjem griješnika, nego je ono svakome ponuđeno - a primjenjuje se onome koji ga primi.
Tko oproštenje ne traži, tko grijeh ne priznaje niti se zanj kaje - ne poništava oproštenje nego ga ne prihvaća. Onaj koji oprašta jednako je slobodan - bilo oproštenje prihvaćeno ili ne prihvaćeno. Inače bi se zloća zloćom potvrđivala i umnažala. Ovako je onaj koji oprašta odmah oslobođen. Ali - treba li uvredu zaboraviti? Nipošto. Zaboravljeno se ne bi ni moglo oprostiti. Pamćenje omogućuje oproštenje.
U novoj Kani (ožujak 2010.) Vladimir Pavlinić piše važan članak i o zločinima koje je hrvatski narod sa svojom Katoličkom Crkvom trpio u Kraljevini Jugoslaviji. Pavlinić upozorava: “Robovi smo povijesti, mi na Balkanu na osobito opasan način. Netko danas 70-godišnjak živio je dosad u četiri države... Svaka od tih država bila je na svoj način krvava...”
Onda posebno spominje što je zagrebački nadbiskup Bauer zajedno sa koagjutorom Stepincem iznio ondašnjem poglavaru države Pavlu Karađorđeviću 25. svibnja 1935. To je naprosto strašno čitati.
Jugoslavenski žandari su Hrvate katolike širom zemlje tukli i ubijali. O izborima narod je živio u strahu. Nadbiskupi su se usudili to posvjedočiti onoj vladi.
Stepinac će tako učiniti i ustaškoj strahovladi. Ali ovo što je bilo u Jugoslaviji uvelike se zaboravlja, pa se ne može ni opraštati. A bez toga je ono u NDH nepotpuna istina. Treba sve pamtiti da bi i oproštenje bilo potpuno.
