Osim skladanja i sviranja klavira Josipović ništa konkretno u životu nije učinio. Otprilike tim riječima Milan je Bandić jučer ujutro okarakterizirao svog protivnika na predsjedničkim izborima. To je još samo jedna u nizu Bandićevih izjava koja smrdi na sumpor pakla kineske kulturne revolucije i sličnih povijesnih mahnitanja u kojima se masovno zatiralo sve što bi imalo veze s poimanjem čovjeka kao intelektualnog, dakle slobodno mislećeg bića.
Isključivo po ideološko-klasnom ključu, intelektualce se na ovim prostorima posljednji put masovno zlostavljalo i zatiralo upravo pod crvenom zastavom poslijeratne diktature proletarijata. Crvena boja te i takve zastave i krvi njezinih žrtava doista je ona crvena boja koja je zloslutna i koje se treba bojati.
Ali, po toj crvenoj boji totalitarnog antiintelektualizma zaudara upravo jezik Milana Bandića.
To je mentalitet oficira JNA koji dobro pamti svatko tko je služio u toj vojsci, a imao je diplomu ili samo indeks nekog fakulteta. Ti su karakteristični tipovi svoju intelektualnu inferiornost uvijek skrivali dernjavom i omalovažavanjem svakog rada koji se obavlja snagom čistog uma, bez mišića. Kao vojnika već potkraj vojnog roka jednom me bilo zapalo da čitav dan provedem na “požarstvu” pored hangara s vojnim vozilima usred skopske “maršalke” (kako smo zvali sve kasarne koje su nosile ime maršala Tita).
Mlada je vojska otišla na teren, kasarna je bila prazna, dan proljetni i ja sam krenuo na dužnost veselo s puškom na ramenu i knjigom u džepu. Stojeći i šetuckajući među tenkovima i oklopnim transporterima, učio sam njemački.
Ali, naišao je pukovnik, takozvani “bezbednjak” - zadužen za pravocrtno kretanje partijskom linijom. Da mi je u rukama našao neki priglupi strip, ili časopis s više slika golih žena, a manje slova, siguran sam da se ne bi bio toliko uzbudio. Ma da sam odložio pušku, skinuo uniformu i gol se sunčao na tenku, ne bi ga bilo toliko zaprepastilo kao knjiga u mojim rukama, i još k tome takva iz koje se uče strani, dakle neprijateljski jezici. Tu subverzivnu djelatnost protiv mehanizacije, koja će ni deset godina kasnije razarati naša sela i gradove, trebalo je, naravno, suzbiti na mjestu.
Vojniče, vidiš li onu travu? - pitao me uperivši prst na zelenilo niklo između krupnog kamenja nasutog po dugačkoj i širokoj kosini pored hangara. I prije nego što je dreknuo kako do večere ne želi tamo vidjeti ni travke, bilo mi je jasno koji će posao narodnoj armiji i socijalističkoj domovini biti mnogo korisniji nego učenje tamo nekog njemačkog.
I on i ja na kapi smo imali crvenu zvijezdu. Njemu je davala moć, meni oduzimala slobodu. Takav je to bio svijet, a osim vojnih gusjenica u njemu su važni bili i dobro podmazani civilni kotačići, recimo, referenti i stručnjaci za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu, pogotovo kada su još bili i službenici partijskih komiteta.
Ako još igdje živi takva Jugoslavija kakvom birače zastrašuju Bandićevi aktivisti i simpatizeri, onda živi u glavama koje su se zbog vlastite karijere, sigurnosti, udobnosti i moći svojevoljno dale ukalupiti prema ideologiji koja je tu zemlju držala na okupu.
Njima je najmanji problem zamijeniti partiju crkvom, jednu domovinu i jednu boju nekom drugom. Ja se osobno najviše bojim one crvene boje koja ljudima padne na oči čim vide knjigu bez slika. A klavire da ne spominjemo.
Moram priznati, dan nakon što sam umjesto sađenja stranih riječi čupao travu, bio sam čak i ponosan na djelo svojih ruku. Ali taj ugodan osjećaj nipošto nije dovoljan da onog pukovnika poželim za predsjednika svoje države.
Kao ni bilo kojeg njegova referenta.
