Oslobodilačkom akcijom Maslenica u siječnju 1993. hrvatske su snage strgnule zlokobnu omču kojom je banda pod zapovjedništvom Ratka Mladića Hrvatsku umalo prepolovila. Odahnuli su osobito stanovnici Zadra iz čijih su predgrađa otjerani zločinci koji su taj grad i cijelu regiju, sve do Šibenika, terorizirali i ubijali teškom artiljerijom.
Jedan od zapovjednika akcije bio je i Ante Gotovina. Nastojeći se uživjeti u osjećaj olakšanja i spasa što ga je osobito Zadranima donijela ta prva velika hrvatska vojna pobjeda u Domovinskom ratu, nikada se nisam zgražao nego sam, štoviše, imao i simpatije prema portretima generala Gotovine na zadarskim zidinama. Uz to što i sam vjerujem da će i proces u Haagu demontirati optužnicu protiv njega, isticanje fotografija ratnog junaka i čovjeka pred zakonom potpuno nevinog dok mu se ne dokaže krivnja nije bilo protuzakonito. Moglo se u tome, štoviše, pročitati i zdravu dozu građanskog neposluha i otpora prema hajci koja se na mnogo načina, treba to napokon priznati, u to vrijeme doista vodila protiv generala Gotovine.
Međutim, na zadarsku srčanu i bezrezervnu podršku hrvatskom ratnom junaku svako bi malo ljagu bacio netko od onih koji su znali biti najgrlatiji u obrani generala. U javnosti se malo pomalo stvarao dojam da biti srcem i dušom uz Gotovinu samorazumljivo spada u isti onaj politički profil i svjetonazor koji spremno podupire ili barem sa simpatijom gleda na kostimirane ustaške povorke koje se također nastojalo učiniti jednim od zaštitnih znakova Zadra.
Ratna stradanja samoga grada i civilnog stanovništva, kao i životi poginulih branitelja, nekima uporno služe kao alibi za ponašanje koje blati i kalja sva stradanja i žrtve, pa i same pobjede ratnika. Noćno uklanjanje zastava svih država čije reprezentacije sudjeluju na Svjetskom rukometnom prvenstvu skandalozno je samo po sebi. Način, pak, na koji je zadarski gradonačelnik Živko Kolega pokušao obrazložiti taj svoj čin jadan je i kukavički. Pritužbe “nekih građana”, pa sve da ih je bilo i nekoliko stotina, gradonačelniku ne daju za pravo sramotiti tisuće i tisuće ostalih koje nitko ništa nije pitao. Da su zastave, uključujući i onu Republike Srbije, ostale izvješene kao znak dobrodošlice i počasti svim sportašima kojima smo se obvezali biti dobri domaćini, vjerojatno se ne bi dogodilo ama baš ništa. Sigurno ima ljudi koji od ratnih rana nikada neće ozdraviti. Takvima se gradonačelnik trebao obratiti i objasniti zašto je važno, pa čak i upravo naspram ratnih trauma ljekovito, da u Zadru i bilo gdje u Hrvatskoj danas može visiti zastava bilo koje države svijeta, pa tako i Republike Srbije. To bi znao učiniti netko tko je izrastao na prebogatoj zadarskoj kulturnoj povijesti i humanističkoj tradiciji. To bi znao netko sposoban osluhnuti što to na zadarskoj rivi danju i noću šapuću predivne i jedinstvene Morske orgulje. Zašto je važno živjeti u miru sa svima i sa samim sobom znao bi i netko čiji se duh hrani na glazbenim gozbama u Sv. Donatu i ostalim koncertnim prostorima. Takav netko, uostalom, znao bi se založiti i objasniti državi zašto grad poput Zadra, još mnogo više od nove dvorane u kojoj će se svako malo nekim drugim sportom poticati “navijačka ludila”, zaslužuje i koncertnu dvoranu koje nema, novo kazalište i još mnogo toga novog, uključujući i novi duh.
Ništa o tome ne zna ili ne želi znati gradonačelnik Kolega. Ništa takvo nije, nažalost, mogao čuti ni od propovjednika koji je u povodu obljetnice akcije Maslenica služio misu na predivnom velebitskom oltaru božje prirode. Na tom mjestu toliko blizu nebu ni taj duhovnik nije znao reći ništa novo i lijepo o blagodatima života u miru s drugima i sa sobom. I njemu je na umorne duše bilo lakše sasuti stare politikantske floskule, generalizacije i usput potaknuti stare sukobe kako se, Bože sačuvaj, ta žeravica ne bi utrnula. Kako drukčije opisati u toj prigodi s oltara izrečene riječi poput: “... nisu Hrvatsku stvorili oni koji su pobijedili 1945. godine, vi ste stvorili Hrvatsku i oni su se danas trebali pokloniti vama”.
A gdje su riječi o tome kako o poštivanju svoga ne zna ništa onaj tko ne poštuje tuđe, pa bio to i bivši pobijeđeni neprijatelj? O tome bi im sigurno koju riječ znao reći general Gotovina koji upravo zbog takvih tipova nije ni pokušao doći na sprovod vlastitog oca.
Branimir Pofuk
