I nitko ne ulijeva novo vino u stare mješine. Inače će novo vino proderati mješine pa će se i ono proliti i mješine će propasti.
Nego, novo vino neka se ulijeva u nove mješine (Lk 5,37-38).
Isus očito želi nešto drugo reći. Donedavno se i mošt iz vinograda dopremao u mješinama načinjenima od vješto oderanih koža domaćih životinja, uglavnom ovaca.
Kožu bi sa životinje skidali u jednom komadu počevši od glave, otvore za noge i rep bi čvrsto povezali, a otvor s glave služio je baš kao otvor te kožnate vreće. U takvim su mješinama i vino prenosili i privremeno čuvali. Danas to mladi gotovo nigdje ne vide, pa treba objasniti. Ali Isus nije mislio na mješine, nego na ljude, niti na vino, nego na svoj nauk i životni stav koji je došao nuditi kao određenu novost. Ljudi, možda i dobro odgojeni na starinski način, tu novost teško primaju.
Isusov nauk mogli su doživjeti kao napad na svoju dobru staru vjeru. Isus čak primjećuje da oni koji su navikli na dobro staro vino ne žele novo, staro im je dobro (Lk 5,39). U takvim, inače dobronamjernima, vjera ostaje konzervativna i protivi se svakoj promjeni.
Što Isus onda hoće sa “starim mješinama”? Jednostavno da se obnove, da ne budu kao mrtva koža, nego živi ljudi koji se mijenjaju da budu onakvi kakvi još nisu. Ne čuvati sve što je u religijskoj baštini staro kao da time spašavamo dušu, nego biti otvoren za stalnu novost na koju nas baš ta i takva vjera poziva. Bog ne stari i oni koji s njime žive, moraju se stalno obnavljati da bi mu postajali sve sličniji. To je, uostalom, zakon života. Vjera - poput svega što je živo - ostaje na istim korijenima, ali se stalno mijenja. Uvijek prepoznatljiva, ali ne po jednakosti izraza, nego po stalnom uzdizanju sličnosti s Bogom.
