Zagonetni spoj Shakespearea i elizabetinskoga Londona
Valjda zbog "profiterske" navike da je jednim udarcem potrebno savladati najmanje dvije muhe. A ovdje je riječ prvo o engleskoj renesansnoj kulturi, odnosno o elizabetinskom razdoblju, i zatim o novohistoristističkoj interpretaciji ne samo toga razdoblja nego uopće književnosti i kazališta. Istovremeno, priređivač David Šporer pokazao je svojom nedavnom knjigom o novom historizmu da nema bolje osobe za ovakav posao.
Kakva je sudbina eseja?
Drugo je pitanje koliko se još danas i ovdje čitaju eseji na bilo koju temu. Tim više što je sam pojam eseja u našem poststrukturalističkom i postmarksističkom vremenu poprimio značenja iz američke srednje škole - postao je gotovo domaćom zadaćom na bilo koju zadanu temu.
To bi valjda ljepše rečeno bila njegova interdisciplinarna i eklektična narav. Posebice složi li se čitatelj sa Šporerovom tezom da iza novog historizma stoji glavom Michel Foucault, kultna figura onoga što se nekoć nije nazivalo kulturalnim studijima ili kulturalnim materijalizmom. Pri čemu doista nije jasno zašto se ne otvara pitanje odnosa francuske "nove povijesti" (Braudel, primjerice), Foucaulta i novog historizma.
Užitak čitanja
S druge strane, "renesansa" se već samim svojim značenjem ponovnog rađanja ili preporoda sretno veže za novi historizam. Zbog toga nije trebalo čekati ovdje predočene eseje Dollimorea, Montrosea, Greenblatta i drugih. Moglo se čitati knjige Panofskog. Pa ipak, užitak je vratiti se Shakespeareu u novom ključu predmetnutih autora i knjige.
Željko Ivanjek
Kakva je sudbina eseja?
Drugo je pitanje koliko se još danas i ovdje čitaju eseji na bilo koju temu. Tim više što je sam pojam eseja u našem poststrukturalističkom i postmarksističkom vremenu poprimio značenja iz američke srednje škole - postao je gotovo domaćom zadaćom na bilo koju zadanu temu.
To bi valjda ljepše rečeno bila njegova interdisciplinarna i eklektična narav. Posebice složi li se čitatelj sa Šporerovom tezom da iza novog historizma stoji glavom Michel Foucault, kultna figura onoga što se nekoć nije nazivalo kulturalnim studijima ili kulturalnim materijalizmom. Pri čemu doista nije jasno zašto se ne otvara pitanje odnosa francuske "nove povijesti" (Braudel, primjerice), Foucaulta i novog historizma.
Užitak čitanja
S druge strane, "renesansa" se već samim svojim značenjem ponovnog rađanja ili preporoda sretno veže za novi historizam. Zbog toga nije trebalo čekati ovdje predočene eseje Dollimorea, Montrosea, Greenblatta i drugih. Moglo se čitati knjige Panofskog. Pa ipak, užitak je vratiti se Shakespeareu u novom ključu predmetnutih autora i knjige.
Željko Ivanjek
Broj preporuka: 0
SUĐENJE ZA KORNATE
Aviomehaničarka: Ja sam izvadila crne kutije iz helikoptera. Roditelji: Gdje su nestale?
UBOJSTVO U BANIĆIMA>>BISKUP GA RAZRIJEŠIO
