U ponedjeljak, 2. studenog, dobio sam svoju prvu ispričnicu otkako sam punoljetan. Napisala mi ju je i ispečatirala službenica na šalteru informacija na Glavnom kolodvoru u Zagrebu. Razlog je kašnjenje IC vlaka Beograd Zagreb-Ljubljana-München, koji je na zagrebački kolodvor došao u 14 sati umjesto u 12.56. Vlak je, dakle, kasnio u dolasku 64 minute. Moje putovanje prema Zagrebu počelo je u Požegi u 9.58 putničkim vlakom prema Novoj Kapeli gdje je stigao u planiranih 10.40 minuta. Karta u jednom smjeru za ovaj brzi međunarodni vlak stoji 93.60 kuna.
Obično se u Kapeli vrlo brzo presjedne jer vlak dolazi u 10.56, ali čim smo izašli spiker nas je obavijestio da vlak kasni 40 minuta. Ništa čudno, to se često događa i to je znalo tridesetak putnika. Mnogi su otišli na kavu u obližnji buffet Kolodvor, pokraj kojeg je dućan kod Ive. Tamo je gladni putnik mogao složiti sendvič. Ivo je imao jednu vrstu sira i nije imao mnogo salama, ali mu je barem pecivo bilo friško i nije mu bilo teško izvaditi krastavac i besplatno ga s majonezom ubaciti u sendvič. No, u kafiću mi konobar kaže da je Ivo zatvorio jer mu nije išlo, pa sam se zaputio prema kolodvoru da ne zakasnim na vlak.
Tek što sam došao iz mikrofona javljaju da vlak kasni 65 minuta. Već je 11.25 i vraćam se u Kolodvorsku ulicu gdje mi prolaznik kaže da postoji nova trgovina na vrhu ulice. Gledam na sat i žurim. Nakon 200 metara na uglu ulazim u lijepu Konzumovu samoposlugu. Eto zašto je Ivo zatvorio dućan. Ljubazna djevojka pravi mi recesijski sendvič. Gledam na sat, uzimam Sensiu da to lakše progutam, na blagajni još i Ferrero Rocher i cigarete. Račun je veći od 50 kuna. Žurim prema kolodvoru da ne zakasnim na vlak koji kasni. Nakon dvije minute dolazi prepolovljeni vlak, koji inače ima šest vagona i vagon restoran.
U tri već pretrpana vagona uspijevamo se ugurati, a ljubazni kondukter nam kaže da ima malo mjesta u 1. razredu. Uz malo sreće našao sam jedno mjesto. Kondukter cvika kartu, ne naplaćuje razliku za prvi razred, a kašnjenje opravdava skidanjem vagona na granici, nešto kod Šida...
Već smo u Novoj Gradiški, trebali smo biti nadomak Zagreba. Tu se ugurava još dvadesetak ljudi, hodnik je pun putnika. U vlaku ukupno ima 240 sjedećih mjesta, od toga je 60 u hodniku, a do Zagreba ih se natiskalo i više od 400. Dva ljubazna poslovna čovjeka u kupeu ustupaju mjesto ženama. I ja se ustajem, ali po sendvič, žvačem i računam. Da su mi naplatili još i razliku za prvi razred više bih potrošio po putu nego što košta karta. Na mobitelu množim 60 minuta kašnjenja puta 60 sekundi. Rezultat je 3600. To bi dakle mogao biti broj strojovođa koji bi se mogli ubiti da smo u Japanu. Samo jedna sekunda kašnjenja za harakiri. Ili je 3600 broj viška zaposlenih u HŽ-u. Ili broj menadžera. Ili idealan broj zaposlenih.
Stvarno ne znam, ali bez obzira na sve volim putovati vlakom. Nikada nisam stigao na vrijeme, ali nikada nisam nigdje ni zakasnio jer se ni sa kim ne dogovaram. Znam da ću zakasniti i zato je bolje da me nitko ne čeka. Ja sam se jednostavno navikao na to, zašto bi drugi patili kada je meni svejedno. Vlak juri prema Zagrebu i do granice će mu se domaći vlakovi izmicati pa će i ostali kasniti. Kada pređe preko granice, on će, zato što kasni, morati čekati važnije vlakove, pa će do Münchena kasniti još i više. I to je tako. Pola sata kašnjenja u Srbiji do Njemačke se pretvori u dva sata. 400 ljudi u vlaku i još barem 200 koji ih čekaju, to je 600 radnih sati. Ukupno oko četiri mjeseca nerada.
Napuštam brojke i gledam žene koje promatraju lišće kroz prozor. Pričaju o pekmezu koji su ispekle, skorom kolinju, dunjama i usisavaču za lišće.
- Košta oko 300 kuna. Kad sam ga htjela kupiti kod Peveca nisam imala novca, sad kad imam novca nema Peveca - priča starija. Mlađa klima glavom. Izlazim u hodnik. Dvojica studenata se guše od smijeha komentirajući nastup Željke Antunović u Nedjeljom u 2. Smiješno im je što je kao ministrica obrane intervenirala u troškovnik za izgradnju vojnog ordinarijata tako što je izbacila sušilicu za rublje i poštanski sandučić koji košta 14. 000 kuna.
Ne znam zašto se kese, možda su studenti građevine pa znaju kako se vara na betonu. Bahata mladež, najlakše je smijati se nekome tko im je omogućio da besplatno studiraju. Sva sreća, stižemo u Zagreb. Zakašnjenje je smanjeno za minutu. Spašeno je 60 strojovođa. Dobio sam ispričnicu. Na njoj nema mog imena i poslodavac je bio primoran natjerati me da mu da pismeno objasnim gdje sam izgubio sat vremena. Tekst je tu, a željeznicu guta već daljina. Ili skora privatizacija.
