Prije nekoliko mjeseci mater mi je, prebirući starački po prošlosti, uzgred spomenula tu davnu scenu. Prepričala mi je priču koju sam pamtio, a ja sam se trgnuo kao da me oprljila struja. Najednom sam, naime, shvatio koliko se nogometno okružje promijenilo od osamdesetih do danas. Još potkraj Jugoslavije bilo je posve normalno da obitelj dinamovaca dođe na utakmicu u Split, da na gostovanje povedu starce i djecu te da splitskim ulicama put stadiona hodaju urešeni u klupske boje. Danas ni jednom dinamovcu ne bi napamet palo doći u Split samostalno, ne bi na um palo na gostovanje odvesti dijete, a pogotovo ne šetati gradom nakićen modrim znakovljem. Na gostovanja danas idu jedino borbeni mladi mužjaci, idu tako što ih policija prepraćuje u blindiranoj koloni, grad ne smiju ni primirisati, nego ih oružani eskort koncentrira na žicom ograđenu tribunu koju čuvaju specijalci s dugim cijevima. Isti ih ti specijalci dva sata nakon utakmice sprovedu do Dugopolja ili Brinja gdje se - konačno lišeni represivna nadzora - pobiju s prvim hajdukovcima na koje naiđu. Tako je to u Splitu, a otprilike jednako je i u Zagrebu. Kad bih bio zloban kao što jesam, napisao bih: eto što je nama naša borba dala.
| Policijskim tretmanom navijačkih gostovanja šaljemo poruku da je ‘stanje izvanredno’ i ‘pravila više ne vrijede’. Umjesto da poručimo da je napad palicom zločinački i subotom i ponedjeljkom |
Ali - što širokobriješki krvavi derbi kazuje nama, dakle onima koji s ove strane Dinare i Kamešnice živimo u “finoj”, “urednoj”, etnički očišćenoj zemlji koju ne razdiru takva dalekosežna pitanja? Ako ćemo biti posve iskreni, priznat ćemo sami sebi da se ono što se dogodilo u Širokom moglo dogoditi doslovce bilo gdje u Hrvatskoj te da je puki slučaj što još nije. Puki je slučaj što se to nije dogodilo prije dvije godine u Dugopolju, prije pola godine na Brinju, što se nije dogodilo ovog ljeta u Žilini, ove jeseni u Temišvaru. Prije samo desetak dana, uostalom, navijači Partizana na Obilićevom vencu na smrt su prebili navijača Toulousea Bricea Tatona. “Crno-beli” su prebili sirotog Gaskonjca dok je pio u kafiću pivo, i to unatoč činjenici da Srbe i Francuze ne dijele “istorijske” omraze, ni pretpolitički konfilti, ni neriješni daytonski ustroj, ni jučerašnji logori, palež i krv. A samo dan poslije krvavog širokobriješkog derbija Hajdukovi su navijači nasilno prekinuli “derbi” “tradicionalnih rivala” Hajduka i Uranije iz Baške Vode - i to u 35. minuti! Ako smo došli dotle da ni Hajduk ne može gostovati u Baškoj Vodi bez provale huliganstva, kakvu onda šansu ima BiH liga?
Hercegovačka policija pojadala se nakon krvoprolića u Širokom kako je tog ružnog dana bila malobrojna jer su svi policajci u Mostaru čuvali gradski derbi visokog rizika između Zrinskog i Veleža. A točno dan ranije dobio sam na mejl otvoreno pismo koje je mostarskoj policiji poslao moj znanac, nastavnik povijesti na splitskom sveučilištu Dragan Markovina. Markovina, bivši Mostarac i (ne posve bivši) Veležovac odrastao je sto metara od stadiona Bijeli brijeg, na kojem je nekad davno igrao Velež, da bi s njega bio otjeran, a na stadion ustoličen Zrinski. Moj znanac poželio je otići u svoj bivši grad i pogledati utakmicu svog starog kluba, a onda je zaprepašten shvatio da je mostarski MUP za njega pripremio malo drukčiji protokol.
Umjesto da iziđe iz kuće i odšeta sto metara do stadiona, trebao je prijeći rijeku, doći u istočni Mostar, ukrcati se u oklopljeni autobus i grupno se smjestiti u kavez za goste. MUP je takvim protokolom “spriječio nerede” i poslije se hvalio kako je “utakmica protekla u miru i redu”. Kakvom miru? Kakvom redu? Kakav je to uspjeh?
Suočene s mogućnošću da padne krv, i hrvatska i BiH policija razvile su protokole kojima je cilj da onemoguće svaki fizički kontakt zaraćenih hordi. Postavlja se, međutim, pitanje, kakvu poruku ti protokoli šalju. Ako Dinamovi navijači u Split dolaze u blindiranom vlaku i kavezu, ne poručujemo li time da je “normalno” umlatiti dinamovca koji šeće Rivom? Zar time ne dokidamo na maloj točki vremena i prostora pravo kretanja i slobodu govora, poručujući huliganima da je njihov plemenski impuls teritorijalnosti na toj točki vremena i prostora jači od Ustava, zakona i reda? Nisu li ovakvi policijski protokoli zapravo sami po sebi postali poraz društva?
Iako obično dramatiziramo stvari i kukamo kako smo nesigurna zemlja, to u biti nije točno. Hrvatska je relativno mirna zemlja u kojoj ipak nije normalno da netko nekog iznebuha umlati na ulici, ili razbije izlog, ili štapom razvali kafić. Ključno je pitanje kako to da nešto što je sve ostale dane očito nenormalno odjednom na dan utakmice postane normalno? Bojim se da ovakvim policijskim tretmanom navijačkih gostovanja posredno šaljemo poruku kako je “stanje izvanredno” i “pravila više ne vrijede” - umjesto da poručimo da pravila naprosto vrijede, da je razbijeni izlog uvijek razbijeni izlog, a napad palicom isto zločinački i subotom i ponedjeljkom.
Ponešto sam u životu putovao, bio sam na dane nogometnih derbija i u Berlinu, i Rimu, i Briselu. Gledao bih kako grupice navijača španciraju korzom i trgom svaki u svojim bojama. Nije baš da izgledaju kao docenti filozofije - ima ih i tamo bogme rabijatnih. Ali, ne napadaju jedni druge iz čista mira na ulici, a mislim da ne napadaju zato što tamo više nema ni specijalnih vlakova, ni blindiranih buseva, ni natkrivenih kaveza - cijele te represivne bagaže kojom se osamdesetih i tamo obuzdavalo ekstremne navijače. A onda su tamo okrenuli list i rekli - ne, to nije normalan svijet. Stoga danas žive u paralelnoj zbilji, gdje širokobriješka djeca još mogu poći u Split bodriti Dinamo. Onaj čas kad ste takav svijet dokinuli, poručili ste nasilnicima da su pobijedili i da je nogomet njihova igra.
Jurica Pavičić
