Objavljeno:  07.08.2007

Zaneseni ustaše

U intervjuu za jedan internetski portal Zoran Milanović je rekao kako "ima razumijevanja za one koji su otišli u ustaše ako su bili mobilizirani, ucijenjeni, poneseni ili vjerovali u nešto što nisu mogli sagledati u potpunosti". Dakle, rekao je da ima razumijevanja za one koji su otišli u ustaše iz bilo kojeg razloga, jer mimo razloga koje je pobrojao teško da još koji postoji. Milanović ima razumijevanje za sve, od pitomaca vojne škole koji su 1945. na prevaru obučeni u ustaške odore, do Dide Kvaternika i Ante Pavelića, koji su očito "vjerovali u nešto što nisu mogli sagledati u potpunosti", jer su obojica u svojim memoarima svjedočili gotovo isključivo o zabludama. Kvaternik je u "Sjećanjima i zapažanjima 1925.-1945." izrekao jednu od najžešće formuliranih kritika ustaške prakse uopće, dok je Pavelić u svome poslijeratnom političkom djelovanju višestruko doveo u pitanje ustaški stav prema Židovima i Srbima. Pedesetih se sastao sa srpskim političarom Milanom Stojadinovićem, srodnikom po fašističkom i populističkom doživljaju nacionalne stvari, čime je na simboličan i posve nakazan način obavio i čin povijesnoga pomirenja.

Milanovićevo potpuno i bezrezervno razumijevanje za ustaše najdalja je točka do koje je neki hrvatski političar došao relativizirajući događanja iz Drugoga svjetskog rata, ali i odgovornost koja iz toga proizlazi. Iako, ne mora biti riječ samo o ustašama. Naime, ukoliko Zoran Milanović nema sklonost prema idejama i praksi ustaškoga pokreta, a višekratno je tvrdio kako nema, tada je njegovo "razumijevanje" po svojoj naravi nužno šire i tiče se svih velikih povijesnih zabluda, ili barem onih dvadesetostoljetnih. Pa tako Milanović, ukoliko nije hrvatski nacionalist, po logici svoje misli o ustašama ima razumijevanja i za Nijemce "ako su bili mobilizirani, ucijenjeni, poneseni ili su vjerovali u nešto što nisu mogli sagledati u potpunosti". Recimo, eto, prema Hitlerovom arhitektu i adlatusu Albertu Speeru, koji se u svojim "Sjećanjima iz Trećeg Reicha" gotovo u cjelini grozi nacističkih ideja i zločina. Ukoliko Milanović nije desničar ili fanatični klerikalac, on će, razumijevajući ustaše, nužno pokazati razumijevanje i prema cjelokupnoj strukturi Staljinove vlasti, uključujući i velikoga vođu. Istina, on se, kao ni Hitler, a za razliku od Pavelića, nije uspio pokajati, pa revidirati svoje stavove o nečemu "što nisu mogli sagledati u potpunosti", ali da su duže poživjeli, možda bi se i Staljin i Hitler gorko kajali. Konačno, ukoliko Zoran Milanović patološki ne mrzi Srbe, tada će bezrezervno razumijevajući ustaše nužno razumjeti Karadžića i Mladića. Zar je itko pred sudom u Haagu dublje svjedočio o svojim zabludama od Milana Babića?

Zoran Milanović, pretpostavimo, zna što govori, ali ga se, po svoj prilici, ne tiču sve konsekvence onoga što govori. Cilj njegove stranke je, još iz Račanovih vremena, pridobiti glasače s desnice. Kada se jednom mimo vlastitih uvjerenja, zbog karijere i zbog pobjede na izborima, krene udesno, tada za neodgovornog čovjeka granice više ne postoje. Ako ne demantira vlastiti intervju, Zoran Milanović potvrđuje kako SDP kani osvajati vlast pod svaku cijenu, bez obzira na ideologije i programe, ili uz pomoć ekstremnih ideologija. Lijevih ili desnih, sasvim je svejedno. U tom slučaju, ako je u Račanovo doba SDP bio stranka izgubljenog vremena, pred izbore 2007. to je stranka ekstremno opasnih namjera.
Miljenko Jergović