Čitamo da se “građanski odgoj, povijest civilizacije, filmska umjetnost i niz drugih sadržaja ni ove godine neće obrađivati u školama” (Večernji list, 6. rujna 2010., str. 13). No, o svemu tome zacijelo treba misliti i nalaziti rješenja, ali nama se odmah nameće pitanje školskog vjeronauka. Jer, “građanski odgoj i povijest civilizacije” bez sumnje i te kako spadaju u predmet koji se zove vjeronauk.
Građanski odgoj pripada javnoj pristojnosti, a biti nepristojan i neodgojen vjerniku ne priliči. Povijest civilizacije uključuje i sve čime se Biblija bavi - od pradavnih ljudi do Isusa Krista i do naših dana. O svemu tome može se na svoj način učiti i izvan vjeronauka, ali ne vidimo kako bi vjeronauk bez toga bio moguć.
Da li ti stručnjaci koji o tome pišu zanemaruju i samu pojavu vjeronauka, ili je - nedaj Bože! - naš školski vjeronauk takav da ga se glede toga može zanemariti?
Pitanja su eto već u javnosti - uzalud ih je zaobilaziti.
Obični vjernici, čak ni mnogi svećenici - među koje se i sam ubrajam - ne mogu zapravo znati što se sve događa na školskom vjeronauku. Biskupi sa svojim stručnim suradnicima to zacijelo mogu.
No, zar je na primjer moguće da mladi u godinama puberteta na vjeronauku ne saznaju sve što treba znati o Šestoj zapovijedi? Zar zreli vjeroučitelj-svećenik ili kvalificirani laik - nije spreman o tome s njima jasno razgovarati - kad zna kako oni među sobom o tome razgovaraju?
Bilo bi za cijeli sustav vjeronauka kobno da se to pitanje prešućuje ili da se o njemu govori tajnovito, nejasno, kao da je riječ o djeci a ne o mladima koji o tome moraju već znati - možda površno - i od kojih mnogi o tome već imaju stanovita iskustva. No, ako je istina da većina vjeroučenika te dobi ne ide na nedjeljne mise - znamo li uopće o čemu govorimo?
