Zašto Hrvati misle da su siromašni?

Objavljeno: 06.09.2009

ZAGREB - Statistički pokazatelji su jasni: Hrvatska ne odskače od europskog prosjeka kad je u pitanju siromaštvo njezinih građana, a stoji mnogo bolje od brojnih zemalja u regiji.

Postotak građana u riziku od siromaštva, koji u Hrvatskoj podrazumjijeva one koji žive s manje od 2000 kuna mjesčeno (samačka kućanstva), posljednjih godina varira između 16 i 18 posto, dok je prosjek Europske unije 16 posto. Ginijev koeficijent, koji pokazuje kolika je razlika između 20 posto najsiromašnijih i 20 posto najbogatijih iznosi oko 4,8, dok je europski prosjek 4,8. Stalnu socijalnu poomoć prima dva posto građana, što je prosjek najrazvijenijih zemalja.

Međutim, kad se građane pita osjećaju li se siromašnima i jesu li razlike u distribuciji bogatstva u Hrvatskoj ogromne, pozitivan odgovor daje, ovisno o istraživanju, između 60 i 80 posto ispitanika. Sredinom 90-tih takav je odgovor davalo i preko 90 posto građana.

Zašto je došlo do takvog raskoraka između objektivnih pokazatelja i subjektivnog mišljenja, pokušali su odgovoriti naši sugovornici.

  Dr. Mirjana Krizmanić, umirovljena profesorica Filozofskog fakulteta:
Sve se manje cijeni pošten rad, marljivost i odgovornost

Doživljaj bogatstva ili siromaštva često ne ovisi samo o stvarnom materijalnom stanju  pojedinca, već o tome s kim se u svojoj sredini uspoređuje, što očekuje da bi trebao imati ili da mu „po pravu pripada“, potrebama koje može ili ne može zadovoljiti, osobama koje su o njemu/njoj ovisne, postojanju ili nepostojanju stalnog prihoda i mnogim drugim čimbenicima.

U društvu poput našeg u kojem materijalni status najčešće ne ovisi o osobnom radu i zalaganju, obrazovanju i sposobnostima, mnogi se ljudi koji uredno žive svoj život i obavljaju svoje dužnosti smatraju siromašnima, jer unatoč svojim nastojanjima jedva preživljavaju, dok se drugi bahato razbacuju novcem kojeg su stekli bez „truda i motike“. Mi smo, osim toga, iz društva u kojem su socijalne razlike bile daleko manje pa je većina bila na sličnoj razini, odjednom postali društvo u kojem postoje ogromne razlike, pa su tako na jednom kraju oni koji su odjednom postali vlasnici dvoraca s jezerima i teniskim igralištima, a na drugom, na primjer, umirovljeni učitelji ili profesori koji nakon podneva posjećuju tržnice ne bi li našli koju upotrebljivu glavicu salate ili odbačenu voćku. Ima u našem društvu i mnogo uistinu siromašnih, koji se ne mogu zaposliti ili rade, a ne dobivaju plaću, mnogo onih koji su odradili cijeli radni staž pa jedva žive sa svojom mirovinom, dok oko njih živi 4 do 5 puta više privilegiranih umirovljenika s dvostruko većom mirovinom od njihove.

Kad bismo u nekom dobro kontroliranom istraživanju mogli kako treba ispitati doživljavaju li Hrvati sebe uistinu siromašnima i na čemu se sve taj doživljaj siromaštva temelji, vjerujem da bismo ustanovili da se ne radi samo o doživljaju neimaštine, već i o doživljaju nepravde zbog koje je do te neimaštine došlo, doživljaju straha od budućnosti društva u kojem se to moglo dogoditi, očaju zbog činjenice da mnogi sposobni, marljivi i obrazovani mladi ljudi ne mogu dobiti posao za kojeg su se školovali, a svakodnevno mogu u novinama pročitati da su na takvim mjestima zaposleni nečiji poluobrazovani ili čak i sasvim neobrazovani rođaci, prijatelji, djeca i unuci, supruge i ljubavnice, tete i stričevi.

Na sve je to došla svjetska kriza, koja je samo otkrila našu odavno postojeću prezaduženost i nesposobnost upravljanja državom koju smo konačno dobili, pa se standard većine ljudi još dodatno smanjio. Sve to kod mnogih ljudi može doprinijeti doživljaju siromaštva, u koji se u sve većoj mjeri ugrađuje i strah od onog što nas sutra čeka.

Ali uz materijalno osiromašenje i nesigurnost kojoj su izloženi, mnogi bi se Hrvati trebali smatrati osiromašenima i zbog toga što se u našem društvu izgubilo mnogo vrijednog što smo nekad imali, a gubitak svake vrijednosti čini nas siromašnijima. Sve se manje cijeni pošten i predan rad, marljivost i lojalnost, odgovornost i solidarnost. Oni koji požrtvovno rade za male plaće smatraju se budalama, a oni koji usto još nalaze snage i za rad u opću korist, nerijetko mogu čuti savjet da posjete koju psihijatrijsku ustanovu. Više nije sramota biti uhvaćen u laži i prijevari, krađi ili pljački, da o sukobu interesa uopće i ne govorimo. Sve je to kad se otkrije samo i isključivo krivnja onih koji su to objavili i time narušili „ugled naše zemlje“, „našeg sveučilišta ili „našeg zdravstva“. Pa kako da se onda, za ime Božje, ne osjećamo siromašnima?

Don Ivan Grubišić, teolog i sociolog religije:
Moramo postati socijalna država, ne razvijena socijala

Recepcija o socijalnoj raslojenosti hrvatskog društva je veoma naglašena i porazna. Razlog tome vidim, s jedne strane, u našoj subjektivnoj uvjetovanosti odnosa prema stvarnosti, a s druge strane, nepravednoj podjeli zajedničkog “kolača”. Ljuidi su zavidni onima koji imaju više od njih, a to nije plod njihova rada nego politikantskih privilegija.

Hrvatska je Ustavom određena i kao socijalna država, no ta socijalnost ne funkcionira nego razvijamo tzv. “socijalu”. Pokazatelji socijalne države jesu zaposlenost, radnička prava, poštivanje dostojanstva svake osobe i pravednija raspodjela zajedničkog dobra. Mi se hvalimo socijalom, pučkim ili Caritasovim kuhinjama, socijalnim davanjima, a zaboravljamo razvijati socijalnu državu, odnosno pravo na rad, društvenu solidarnost, radničku participaciju u poduzećima itd. Veliki su problemi pred nama, a ne vidim istinska nastojanja da se postojeće stanje mijenja.

Mi objektivnu stvarnost - bilo onu vanjskog svijeta, bilo društvenu ili socijalnu - ne poznajemo kakva ona stvarno jest. Radi se o našoj recepciji te stvarnosti koja ovisi o mnogim faktorima koji i inače utječu na način našega mišljenja, vjerovanja, vrednovanja i ponašanja. Tako i socijalna struktura društva ili naše razmišljanje o njoj ima puno elemenata čisto subjektivnog naboja.

Sigurno jest da je hrvatsko društvo mnogostruko podijeljeno, puno se piše upravo o toj socijalnoj nejednakosti, a ona jest veoma velika. Ljudi kad govore o toj nejednakosti često su nezadovoljni, ne što nemaju dostatno što im je potrebno za doličan život, nego više što nemaju onoliko koliko imaju drugi, a oni uvijek, po našem subjektivnom mišljenju, imaju više.

Ovim se ne niječu statistički podaci određenih ispitivanja, nego samo skreće pozornost na uvjetovanu strukturu naših razmišljanja o društvenoj i socijalnoj stvarnosti. Recimo, Crkva nikada ne govori da ima dovoljno i da je, kako kažu, najveći graditelj kvadrata, ali se prikazuje pa i doživljava kao skoro socijalni slučaj i da joj treba pomoći. Kod nas se, na žalost, ne razvija socijalna i pravedna država nego tzv. socijala: pučke kuhinje, socijalna pomoć, a to je daleko od socijalno osjetljive i pravedne raspodjele zajedničkog društvenog kapitala u koji se slijeva upravo novac najugroženijih skupina hrvatskog društva. U tom vidu bi trebalo sve učiniti da država profunkcionira kao socijalna država, a ne kao razvijena socijala. Tu bi trebalo doći do značajnih i korjenitih promjena u hrvatskom društvu.

Crnković-Pozaić Sanja, bivša ravnateljica HZZZ-a i direktorica CEPOR-a: Ne plačimo nad sudbinom nego ulažimo u sebe

Osjećaj siromaštva je subjektivan osjećaj koji nije nužno povezan s realnom financijskom situacijom. Ipak, premda i neobjektivan, osjećaj siromaštva utječe na naše ponašanje. Reakcije na siromaštvo u velikoj mjeri variraju. Neki će se dati u nove poslove koji će im omogućiti bolju zaradu, neki će izgubiti volju za radom jer smatraju da su za njega premalo plaćeni, a neki će se uspoređivati s drugima sličnih kompetencija, znanja ili poznanstava i na temelju toga korigirati svoje mišljenje.

Usporedni podaci pokazuju da građani Hrvatske žive bolje od građana zemalja na Balkanu, a i od onih u nekim novim članicama Europske Unije. Međutim, mi se radije uspoređujemo s nama samima iz nekih prošlih vremena kada je društveni standard bio niži, ali je bio ravnomjernije raspoređen, a posebno kada su očekivanja bila mnogo bolje usklađena s našim mogućnostima.

Smatram da se osjećaj siromaštva, s jedne strane, temelji na realnim pokazateljima prosječne kupovne moći i nerealnih očekivanja, s druge. Razina cijena u Hrvatskoj, posebno prehrambenih proizvoda, previsoka je u odnosu na prihode. Kako je udio potrošnje na prehrambene proizvode visok kod osoba s prosječnim i ispotprosječnim prihodima osjećaj siromaštva je realno utemeljen. Tu su također i fiksni troškovi stanovanja, energenata i obavezni troškovi kao što su knjige i odjeća za djecu.

S druge strane, raslojavanje društva je povećalo naša očekivanja. Uz obilnu i raznoliku ponudu svih roba, usluga i servisa iz uvoza uz kreditno orijentirani financijski sektor stvorio je dojam o dostupnosti višeg standarda i za one koji si to objektivno ne mogu priuštiti. Frustracija koja se pri tome javlja stvara dojam o našem relativnom siromaštvu.

Mnogo važnije od samog osjećaja siromaštva je naša strategija kako si popraviti situaciju. Hoćemo li sjesti i plakati nad svojom sudbinom i raditi još manje nego prije ili ćemo ulaganjem u sebe i traženjem novih prilika stvarati uvjete za viši standard?

Kojim ćemo putem krenuti u Hrvatskoj? Biti poduzetnik ili žrtva?

Senka Bulić, glumica i ravnateljica Pučkog otvorenog učilišta u Velikoj Gorici: Malo se ulaže u duhovno i kulturno

Živimo u vremenu u kojem se većina osjeća prevareno, zakinuto, na neki način gubitnički. Ne bih ulazila u neko razglabanje o mentalitetu, o nekoj našoj potrebi da se stalno žalimo. Mali je broj ljudi profitirao u materijalnom smislu i stekao golemo bogatstvo pa usporedba s njima pojačava vlastiti osjećaj nezadovoljstva.             

Od velikih očekivanja u pogledu mogućnosti poboljšanja vlastitog materijalnog položaja ostala su samo velika razočaranja. Osim kod ljudi koji su po nekim objektivnim kriterijima siromašni, taj osjećaj dominira i kod onih koji financijski ne stoje loše, ali zbog ogromne razlike u odnosu na količinu bogatstva malobrojnih smatraju se siromašnim.

Osim toga, medijski se promoviraju stilovi života koji su vrlo privlačni, a koje si rijetki mogu priuštiti, što još više naglašava osjećaj vlastite “loše” situacije. Promocija vrijednosti, nažalost, isključivo je u vezi s materijalnim, pa se bogatstvo i siromaštvo procjenjuju u odnosu na materijalno, a ne neku drugu vrstu kapitala pošto isčezavaju više vrijednosti, npr. duhovne.

Model koji nam se nameće isključivo je materijalni, jako malo se ulaže u kulturne i duhovne kategorije. S time i svijest građana traži isključivo potvrdu sebe kroz materijalne kategorije. Nesretni smo zbog materijalnog siromaštva, a ne frustrira nas siromaštvo u nekom drugom smislu.

Dr. Zdenko Babić , ekonomist: Subjektivno siromaštvo vezano je uz percepciju vlastitog položaja

Visoka razina subjektivnog siromaštva u većini tranzicijskih društava, pa tako i našem, posljedica je nelegalno stečenih materijalnih i drugih pozicija određenih skupina.

Siromaštvo se u Hrvatskoj istražuje tek nešto više od 10 godina zato što je u socijalizmu bilo negirano, što ne znači da ga nije bilo. Tu se nalazi i dio odgovora na uvodno pitanje zašto je u Hrvatskoj, ali i u nekim drugim bivšim socijalističkim zemljama, natprosječno visoka razlika između subjektivnih i objektivnih pokazatelja siromaštva.

Subjektivno siromaštvo vezano je uz percepciju vlastitog položaja kada ispitanici/građani u anketnom upitniku sami odgovaraju da li se smatraju siromašnima ili ne. Subjektivna percepcija siromaštva ispitanika snažnije je povezana sa životnim standardom referentnih grupa nego s realnim financijskim mogućnostima ispitanika. S druge strane sigurno da je visoka razina subjektivnog siromaštva u većini tranzicijskih društava posljedica nelegalno stečenih materijalnih i drugih pozicija određene skupine pojedinaca tranzicijskih zemalja.

Ipak, za ekonomsku i socijalnu politiku mnogo su  značajniji tkz. objektivni pokazatelji siromaštva. Tako  siromaštvo može biti mjereno tkz. apsolutnom linijom siromaštva i relativnim linijama siromaštva. Apsolutne linije siromaštva su obično 'oštrije' pa je posljedica da su stope siromaštva mjerene apsolutnim linijama niže. Europska unija preporuča da se siromaštvo mjeri relativnom linijom, a relativne linije mjere siromaštvo u relativnom odnosu prema prosječnom standardu društva. Tako izračunate mjere siromaštva služe za formuliranje programa i instrumenata kojima se ne osiguravaju samo sredstva za zadovoljavanje osnovnih egzistencijalnih potreba, kao što su stan, hrana i odjeća, nego i određenih kulturnih i društvenih potreba, koje sprečavaju socijalnu marginalizaciju i socijalnu isključenost siromašnih članova društva.

U Hrvatskoj je Državni zavod za statistiku (DZS) 2001. godine počeo pratiti i objavljivati pokazatelje siromaštva prema Eurostatovu metodologiju za mjerenje siromaštva. U skladu s opisanom metodologijom, siromašnima se smatraju one osobe koje imaju dohodak manji od 60 posto medijana nacionalnog dohotka. Tako mjerene stope siromaštva u periodu 2001-2007. godina osciliraju između 16 i 18 posto dok je zadnje istraživanje apsolutnu stopu siromaštva u Hrvatskoj procijenilo na 11.1 %.

U odnosu na Europski prosjek Hrvatska ne odskače puno, međutim europski prosjek pokazatelja siromaštva je 'sarma'. Skandinavske zemlje među kojima prednjači Švedska zbog snažne socijalne države imaju stope siromaštva u pravilu niže od 10 posto, odmah iza njih dolaze Slovenija i Češka sa kontinuirano nižim stopama siromaštva koje su uspjele u procesu tranzicije uspješno transformirati socijalistički model gospodarstva u socijalno-tržišni, zatim dolaze zemlje kontinentalne Europe. S druge strane zemlje koje su u procesu reformi slijedile najvećim dijelom neoliberalni pristup reformama i ekonomskoj politici - baltičke zemlje (Estonija, Litva i Latvija) imaju kontinuirano natprosječno visoke ekonomske nejednakosti i stope siromaštva u europskom kontekstu u pravilu više od 20%.

Dakle,  razina objektivnog pa tako i subjektivnog siromaštva u društvu ovisi i o prihvaćenom gospodarsko-socijalnom modelu u primjeni. Tu se u Hrvatskoj događaju mnoga lutanja, pa i zadnje izvješće Svjetske banke koje ukazuje na određene nedostatke određenih podsustava u medijima je bilo prikazano kao da 'socijalna država u Hrvatskoj stvara mentalitet nerada' što je zapravo zastrašujuća i u principu neistinita poruka.

Jedan od temeljnih problema funkcioniranja socijalne države u Hrvatskoj je nedovoljna okrenutost njenih sustava zaštiti najsiromašnijeg sloja, te se može iznijeti ocjena da je funkcioniranje socijalne država u Hrvatskoj više usmjereno zaštiti položaja pripadnika niže srednje i srednje klase, te je tu potrebno činiti određene promjene. Za ilustraciju neusmjerenosti na najsiromašnije može poslužiti podatak da se osnovica socijalne pomoći od 400 kuna nije povećavala od 2001. sve do 2008. godine kada je porasla na 500 kuna, dok su istovremeno za tih 7 godina troškovi života rasli za više od 20 posto, pa je ovo povećanje samo korekcija za rast troškova života.

Važno je da se u situaciji recesije zadrži razina socijalnih naknada usmjerena najsiromašnijima posebice pomoć za uzdržavanje, a po mogućnosti i povisi jer sva istraživanja ukazuju da je ovaj instrument uistinu usmjeren zaštiti najsiromašnijih članova hrvatskog društva.

 Iako podaci o razini socijalnih izdataka govore u prilog tome da Republika Hrvatska nastoji izvršavati svoju obvezu socijalne države, mreža izgrađene socijalne sigurnosti upravo je najslabija tamo gdje bi morala biti najjača. Socijalni izdaci usmjereni prema najsiromašnijima preniski su, a druge politike, primjerice financiranja programa njihovog obrazovanja i prekvalifikacije kako bi ih se učinilo zapošljivim, nedovoljno su razvijeni.         

Polovina primatelja socijalne pomoći su zdravi i radno sposobni te mjere usmjerene prema njima moraju imati za cilj njihovu što priju integraciju u svijet rada. Naravno, sada je bitno vratiti gospodarstvo na putanju zdravog gospodarskog rasta temeljenog na rastu izvoza i izvozu usmjerenih djelatnosti (turizam), ali uz to je potrebno poduzimati mjere koje će biti usmjerene na pitanja legalnosti, pravednosti, borbe protiv korupcije te vraćanja razine povjerenja u društvu među različitim akterima. Sve su to mjere koje bi u budućnosti trebale smanjiti visoki subjektivni osjećaj siromaštva, ali i ublažiti objektivno siromaštvo u Hrvatskoj.

D r. Nino Žganec , bivši doministar socijalne skrbi i profesor Studijskog centra socijalnog rada zagrebačkog Pravnog fakulteta: Čitavi slojevi društva su na različite načine marginalizirani

Podaci govore kako Hrvatska po siromaštvu ne odudara od prosjeka zemalja EU.

Stopa siromaštva zemalja EU kreće se od 10% do najviše 23% pri čemu najnižu stopu imaju skandinavske zemlje, a među najvišima Italija, Poljska i Velika Britanija. U Hrvatskoj je oko 18% građana u riziku od siromaštva.

Odgovore na pitanje zašto mislimo da smo siromašni moglo bi se stoga povezati sa selektivnom percepcijom onih koji vide samo ljude koji skupljaju plastične boce po gradovima ili koji žive u blizini pučke kuhinje i caritasa. Međutim, hoće li se time dati pravi odgovor na ovo pitanje? Vrlo vjerojatno neće.

Službeni podaci o objektivno mjerenim stopama rizika od siromaštva u Hrvatskoj u velikom su nerazmjeru s onima o subjektivnoj percepciji ili osjećaju građana o tome jesu li ili nisu siromašni. U toj subjektivnoj dimenziji pokazalo se da se čak do 80% građana Hrvatske smatra siromašnima ili u najmanju ruku da smatra kako nema onoliko koliko bi trebali imati.

Što znači biti siromašan? Prije svega siromaštvo je povezano s nedostatkom financijskih (materijalnih) resursa. Siromaštvo je direktan put u socijalnu isključenost koju obilježava socijalna izolacija, obično nezaposlenost, nedostatno obrazovanje ili nemogućnost ostvarivanja obrazovanja, nemogućnost ostvarivanja odgovarajuće zdravstvene zaštite i čitav niz nepovoljnih okolnosti koje priječe osobi da se uključi u normalne tokove života i da ima kvalitetan život.

Upravo kroz analizu socijalne isključenosti bilo bi korisno pokušati objasniti nerazmjer u subjektivnoj percepciji i objektivnim podacima vezanim uz siromaštvo u Hrvatskoj. Naime, u širem shvaćanju pojma socijalne isključenosti može se reći kako se ovdje radi o situaciji u kojoj osoba ni na koji način ne može ili ne uspijeva sudjelovati u društvenom životu i u kojoj su njezini socijalni kontakti potpuno nestali ili su toliko oslabjeli da ne zadovoljavaju osnovne životne potrebe te osobe.

Takva socijalna isključenost dovodi osobu do bazičnog nezadovoljstva bilo sa sobom ili češće s okolinom (društvom) u kojoj živi. Financijska strana života može se vremenom (bilo kroz mjere socijalne politike ili kroz sudjelovanje na tržištu rada) i popraviti, no ukoliko se  taj osjećaj bespomoćnosti i socijalne izolacije ukorijeni kod velikog broja građana tada može nastupiti situacija koju obilježava jaz između službene statistike i onoga kako se ljudi zaista osjećaju ili kako zaista žive.

U Hrvatskoj se u posljednjih nešto manje od dvadesetak godina mnogima upravo to desilo. Čitavi slojevi društva su na različite načine marginalizirani, bilo da su dovedeni u situaciju da postanu pasivni primatelji socijalnih naknada (računajući ovdje i prerano umirovljene građane), bilo da im je jasno stavljeno do znanja da se na njih naprosto ne računa (mladi visokoobrazovani ljudi koji odlaze iz zemlje, stručnjaci i intelektualci koji svakodnevno gube „bitku“ s političarima itd.).  

Zemlja je općenito prezadužena, a veliki broj obitelji svoj standard održava zahvaljujući skupim dugoročnim kreditima. Na tržištu rada vlada nesigurnost koja prouzrokuje strah od gubitka posla i prihoda. Toj situaciji uvelike pridonosi opća društvena apatija (garnirana nedavno započetom ekonomskom recesijom) budući da se ne zna u kojem smjeru društvo zapravo ide i kada će se doći do točke preokreta u kojem ćemo moći reći da smo uspjeli. Takvu viziju nitko nije niti pokušao ponuditi. Naučene lekcije iz povijesti stavile su nam do znanja da radom, zalaganjem i poštenjem malo tko može uspjeti, a da su vrijednosti lakih zarada, političke podobnosti, koruptivnog ponašanja i općenito linija manjeg otpora one uz pomoć kojih se uspijeva. Velika većina građana Hrvatske je protiv takvih vrijednosti i ona se osjeća siromašna. To je onih 80%.  