Tomislav Ivić, čovjek koji živi u Hajdukovom susjedstvu i u njegovim analima figurira kao najuspješniji trener, mrtvi je nogometni kapital. Iako je mentalno vrlo vitalan i u punoj snazi, niti jednom Hajdukovi stručnjaci nisu svratili do “šjora Ivana”; trener koji je vodio Ajax, Anderlecht, Porto, PSG, Marseille, Atletico Madrid i Galatasaray nije im bio potreban. Sada, kada su izgubili prvenstvo, a najvjerojatnije i Kup, možda će ga se netko i sjetiti.
Uspoređujući trenere, Jurčića i Mišu, Tomislav Ivić će skinuti šešir furioznom finišu Krune Jurčića:
Afirmacija četvorice igrača
- U jednom času, nakon Hajdukove pobjede u Zagrebu, rekao sam: “Ako će Hajduk igrati ovako dobro, može biti prvak...”.
Međutim, Zdravko Mamić je namirisao opasnost, riješio se “mlitavih” trenera i doveo fajtera Krunu Jurčića.
- Nije imao vremena za filozofiranje, krenuo je najkraćim putem do rezultata, jer je znao da će samo rezultat pokriti sve. Igru je bazirao na dobroj obrani - kada bi Dinamo izgubio loptu, branio se s jedanaest igrača. A kada bi je oduzeli, najkraćim putem su išli prema golu. Hajduk nije imao tako jakog stratega, Miše je u Zagrebu, u utakmici Kupa, igrao otvoreno, otvorivši Dinamu širom vrata. Uslijedila su i dva isključenja i tek kada se Hajduk zatvorio, Dinamo se našao u problemima. I tada dolazite do apsurdnog podatka; Hajduk se brani sa sedmoricom igrača i uđe u tri izgledne prilike, a Dinamo zabije slučajni gol. Ali, vratimo se Dinamu. Kad se podjednako jaka momčad zatvori, Jurčić će se naći u problemima...
Tomislav Ivić čestita Jurčiću što je, osim rezultata, afirmirao i četvorcu novih igrača. Jednom je rekao: “Dinamo bi sigurno bio prvak da nije prodao Mihaela Mikića”.
- Nisu ni znali da u vlastitoj kući u Tomečaku imaju novog Mikića! Jurčić je istrpio Badelja u veznoj liniji, Sammira je koristio na lijevoj strani kao razvodnika igre, a Mandžukića je natjerao da ide okomito na gol i u svakoj utakmici ušao bi u tri do četiri prilike.
Ivić vidi i elementarni problem Hajduka:
- Za dvije godine glavni igrač Nikola Kalinić nije napredovao u skladu sa svojim talentom. Samo na “nekim” utakmicama je pokazao “neke” kvalitete. Ibričić je potencijal, može poslužiti i kao napadač, no Hajduk nije bio konstantan.
Uz Krunu Jurčića, kojega Ivić smatra glavnim autorom Dinamove pobjede, broj dva je rezervirao za Zdravka Mamića.
- Bez obzira na sve, njegovo ime treba izgovarati s poštovanjem, jer - on je pričom o sucima razdrmao žabokrečinu u hrvatskom nogometu. Propisno je uzdrmao sudačku organizaciju. Mamić zna posao i jedan je od najvažnijih faktora ovog Dinamovog prvenstva. Iako je ponekad žestok, pa čak i vulgaran, u nogometu morate biti takav.
Treći “biser” na Dinamovoj kruni su - suci:
- Pogubno je kada se pomiješa pogreška s namjerom, a toga je bilo! I na Dinamovu štetu i korist. Neki su klubovi uvijek favorizirani. Naši suci nisu loši, ali dojma sam da se na njih može utjecati. To je itekako važan faktor, jer kada vas jači klub stisne, a i sudac im sve tolerira, jednostavno ne možete van i osuđeni ste na “smrt”.
21. naslov
Osim igrača, trenera, glavnog menadžera i sudačkog “vjetra u leđa”, Tomislav Ivić nije spomenuo još jedan nezaobilazni detalj - publiku. Tu je Hajduk dugo imao “topa fore”, Torcidin fanatizam gurao je “bijele” u pobjede, ali nije imao pratnju u igračima. Trenera Ivić nije želio “načeti”, iako bi se i njemu štošta moglo prigovoriti, uglavnom se zadržao na komplimentiranju Jurčiću. A što se publike tiče, Dinamovim igračima često su se znale “odrezati noge”, jer Maksimir zna biti neugodan i vrlo grub sudac. Međutim, podijeljenost navijača na one lojalne Mamiću i one koji traže njegov odlazak iz “svetinje”, znala je izazvati pravu kakofoniju na tribinama. No, u finišu prvenstva sve struje i frakcije su se ujedinile, podržale i igrače i trenera i odgurale Dinamo do njegova 21. naslova prvaka. Ako je Dinamo sljednik Građanskog, kako piše u novim verzijama klupske povijesti, onda je to od 1924. godine 21. naslov. I do stotog rođendana (Dinamu je sada 98 godina), obistinit će se proročanstvo Zdravka Mamića da će Dinamo deset godina vladati našim nogometom...
| Otto Barić: Ulaznice se moraju kupovati Osim što je u njegovoj viziji europski Dinamo nezamisliv bez Anasa Sharbinija, Otto Barić inzistira na dvije stvari - novom stadionu i kulturi kupovanja ulaznica. - Ružan je i nepošten sav taj cirkus sa stadionom prema gradu Zagrebu. Nogometni stadion je jednako važan kao i bolnica. Možda ću ispasti smiješan, ali iako su bolnice važnije, njih imamo, a stadion je “bože-sačuvaj”. Zatim: - Svakog vikenda na njemačkim nogometnim stadionima nogomet gleda 400.000 ljudi. I svi plaćaju ulaznice, i sirotinja i bogataši. A kod nas ulaznice traže - badava! Pitam se, zašto ljudi kupuju ulaznice za kazalište, kino ili koncerte, a za nogometne utakmice ne. Kakvi su to “fanatici” koji traže da im se plati dolazak na stadion? Znam da kod nas ima sirotinje, ali Dinamo itekako dobro zna kome mora dati besplatnu ulaznicu. Često idem na male utakmice i kada dođem u Prečko, Rudeš ili Lučko, uvijek kupim kartu jer znam da klub treba mojih 30 kuna... Otto Barić se vratio stadionu: - Sva ta obećanja i svi ti “referendumi”, to je već smiješno! Kao Dinamov poklonik želio bih da stadion ostane u Maksimiru, iako ga mnogi vide na nekoj drugoj lokaciji. Kao što je Arena udaljena 30 kilometara od centra Münchena. A mi bismo sve htjeli na korak do Jelačić placa, pa se “čudim” da i rukometnu Arenu nisu sagradili pored HNK...A što nogometna publika misli o eventualnom preseljenju stadiona, rekla je kada je (pogrešno) objavljeno da je “Milan Bandić pobijedio na lokalnim izborima”. Stadionom se prolomio zvižduk, a tribine su klicale: “Ne damo Maksimir!” |
Hajduku trebaju Lamza i Šuker Iako je tri gola u minusu, Hajduk se ne želi predati, nada se čudu u uzvratnoj utakmici Kupa. Ima li u toj želji realnosti? Povijest pamti da se to dogodilo 1967. godine, kada je u polufinalu Kupa velesajamskih gradova Dinamo u Zagrebu nadoknadio tri gola zaostatka iz prve utakmice u Frankfurtu, gdje je od Eintrachta izgubio 0-3. No, u uzvratu je trener Branko Zebec doveo Dinamo do senzacionalne pobjede od 4-0. Opomena je to i Dinamu, čuda su u nogometu moguća. Ipak, Hajduk nema Lamzu, već samo Kalinića i Gabrića, a to je premalo da bi se četiri puta matiralo Tomu Butinu, koji je u velikoj formi i prema ocjenama Otta Barića - najpouzdaniji je Jurčićev čovjek. Dinamo ima i Marija Mandžukića, napadača reprezentativnog formata, cijela momčad je u silnom zaletu i stoga su Hajdukovi izgledi vrlo mali. Ali, u nogometu je bilo i takvih ishoda. Međutim, za to trebate Lamzu i Šukera! |
| Neka Lokomotiva bude u 2. ligi Ide li Lokomotiva u Prvu ligu i hoće li Dinamo izdvojiti 10,000.000 kuna da bi na životu držao još jednog zagrebačkog prvoligaša? Prema broju prvoligaških klubova Zagreb se tako izjednačio s Londonom (Arsenal, Tottenham, Chelsea, West Ham i Fulham), na širem gradskom području ima ih također pet - Dinamo, Zagreb, Inker, Croatia Sesvete i Lokomotiva. No, isplati li se Lokomotivu, inače klub slavne povijesti, potrošiti “za 6 bodova”, ili ga ostaviti u Drugoj ligi, kao rasadnik mladih Dinamovih igrača. Iz Lokomotive je došao Tomečak, a iduće sezone će na lijevoj strani igrati Pivarić. Još se ne zna hoće li s Kajzerice Kruno Jurčić povući i Matea Poljaka? Vjerojatno, ako Vrdoljak ode u inozemstvo. A prema neslužbenim izvorima, u Lokomotivu na školovanje odlaze najdarovitiji Dinamovi klinci Andrej Kramarić i Šime Vrsaljko. Projekt Lokomotiva, kao fakultet za najdarovitije Dinamove klince, pokazao se kao pun pogodak. I nije nužno da bude samo prosječni prvoligaš, bolja je pozicija biti solidni drugoligaš. Pa da klinci osjete “batine” u Sinju, Imotskom ili nekom trećem vrućem terenu, gdje se igra bez pardona i gdje se starta “nisko, po bubrezima”. |
Tomislav Židak
