Croatia Summit 2006 održan proteklog ponedjeljka u Dubrovniku (koji se, nešto suhlje, službeno zvao "Dovršetak europske južne dimenzije - vrijednosti koje nas povezuju") obnovio je upite koliko je i sama Hrvatska spremna za pristup u EU i NATO. No dok su pregovori s Europskom Unijom ipak počeli, pa sad teku rutinom kakva je neizbježna iako nešto sporija od očekivanja optimistâ, ulazak u NATO još je nepoznanica.
Odmah ću reći da osobno zagovaram pristup Hrvatske objema megaorganizacijama, premda ću time možda naljutiti neke političke prijatelje, koji jesu za EU ali nikako za NATO. Od trenutka kad su Mihail Gorbačov i George Bush stariji potkraj 1989. u olujno burnoj malteškoj luci La Valletti uglavili mir nakon hladnog rata koji je potrajao gotovo četiri i pol desetljeća, i sam NATO doživio je duboke transformacije.
Utemeljen 4. travnja 1949. kao zapadni vojni štit protiv Staljinovih hladnoratovskih prijetnji, NATO je nakon spomenutog, svečanog najavljenog prestanka hladnog rata, što je i formalizirano sljedeće godine u Parizu, donio dvije važne strateške odluke.
Prva se ticala suradnje donedavnih suparnika. Uspostavljeno je Vijeće za suradnju (1991.), kasnije Partnerstvo za mir (1994.) koje je Europi osiguravalo mir vojnom suradnjom pa i zajedničkim vojnim vježbama zemalja koje su nekad bile suparnice. Kako je vremenom u NATO primljeno više nekad suparničkih zemalja (1999. Češka, Madžarska i Poljska, 2004. Bugarska, Rumunjska, Slovačka i Slovenija, pa i nekadašnje republike Sovjetskog Saveza - Estonija, Letonija i Litva), NATO je danas dobar suradnik s Rusijom, s kojom je 2001. sklopio strateški ugovor o borbi protiv novih neprijatelja - međunarodnog terorizma te širenja nuklearnog i konvencionalnog naoružanja.
Ta evolucija hladnog rata, od njegova rasplamsavanja 1949. do prestanka 1989. nije se ticala SFR Jugoslavije jer ona, srećom, nije bila sudionica ni jednog suprotstavljenog bloka. Ali ticala je se, kao i onih država koje će uskoro postati njezine sljednice, druga strateška odluka koju je donio NATO nakon l989.: da će po potrebi "obrađivati" konflikte u područjima europske periferije, kao što je Balkan.
Uistinu, NATO je vrlo uspješno "obrađivao" te konflikte. Najprije je 1995. - upotrijebivši prvi put u svojoj povijesti oružanu silu - zračnim napadima spriječio velikosrpske snage da dalje razaraju Sarajevo i zatim ih natjerao na pregovore koji su potkraj godine doveli do Daytonskog mira. Potom je NATO poslao u BiH šezdesetak tisuća vojnika u korpusu poznatom kao IFOR (kasnije SFOR) da osigura mir, po potrebi i silom, što prethodno nije uspio učiniti UNPROFOR, koji, ruku na srce, nije za to imao ni ovlaštenja. Naposljetku, NATO je 1999. teškim bombardiranjima Srbije prisilio Miloševića da odustane od krvave okupacije Kosova i zatim ohrabrio protumiloševićevske snage da "Vožda" uhite i pošalju ga u Haag.
Ako igdje, NATO se upravo na tzv. zapadnom Balkanu odnosno na području bivše Jugoslavije pokazao sposobnim braniti - i oružjem - pravo na individualnu i kolektivnu samoobranu i slobodu, sukladno članku 51. Povelje UN. Utoliko začuđuje slaba podrška građana Hrvatske inicijativama za ulazak u NATO, iako upravo zahvaljujući njegovu prethodno opisanom djelovanju Hrvatska uživa današnju sigurnost. Kako proizlazi iz ankete koju redovito vode Jutarnji list i istraživački centar Mediana, u svibnju se samo 43,5 posto anketiranih izjasnilo za ulazak u NATO - dakle nedovoljno.
Razloga za to može biti više: od pretpostavki da je NATO skup (svaka je obrana skupa), do straha od mogućeg angažiranja hrvatskih vojnika u pogibeljnim inozemnim akcijama (u globaliziranom svijetu to je, ovako ili onako, neizbježno), do moguće oporbe načelne ili svjetonazorske naravi (koje, mislim, u Hrvatskoj ipak ima manje nego na zapadu kontinenta).
U regiji koja je nažalost i danas nestabilna, iako znatno manje nego za prethodnih petnaestak godina, Hrvatskoj je - da parafraziram davnu poruku Enrica Berlinguera kad je govorio o Italiji - i dalje potreban "atlantski kišobran" … kako zbog sveudilj mogućih ugroza izvana, tako i zbog vlastitih pustolova, koji još nisu posve iščezli.
Radovan Stipetić
