Treba li kupovati Inine dionice? Od ovog ponedjeljka to je postalo financijsko pitanje mjeseca, ako ne i godine, kojim se ne bave samo menadžeri velikih kompanija nego i iznenađujuće velik broj hrvatskih građana kojima je Vlada osigurala prioritet i određene povlastice odluče li se na kupnju paketa od barem 10 Ininih dionica.

Hoće li se i u slučaju Ine ponoviti sretna priča iz sredine devedesetih, kada su prvi dioničari Plive i Zagrebačke banke u relativno kratkom vremenu zaradili dotad u Hrvatskoj nezabilježene dobitke na tržištu kapitala? Može li se ta priča koja je usrećila hrvatske kapitaliste početnike ponoviti sada, ili ikada u budućnosti ?

Da budemo izravni - može, ali ovaj puta neće, što međutim ne znači da ne treba kupovati Inine dionice.

I ne, nije riječ samo o rodoljublju niti isključivo o želji da dionice najveće domaće naftne kompanije pošto-poto ostanu u većinskom domaćem vlasništvu. Na dulji rok to je ne samo nemoguće nego i posve nevažno.

 Hoće li se i u slučaju Ine ponoviti sretna priča iz sredine devedesetih, kada su prvi dioničari Plive i Zagrebačke banke u relativno kratkom vremenu zaradili dotad u Hrvatskoj nezabilježene dobitke na tržištu kapitala?

Ina je, to su nam ovih dana potvrdili svi sugovornici s kojima smo razgovarali, investicija koja će se isplatiti onima koji na kupnju dionica gledaju kao na dugoročno ulaganje. Drugim riječima, zarada od kupnje Ininih dionica bit će najvjerojatnije zamjetno unosnija od, recimo, oročenog novčanog uloga u banci, ali jednako će tako biti posve nezanimljiva svima onima koji bi htjeli u kratkom razdoblju višestruko povećati imovinu.

Zašto je to tako više je razloga. Ozbiljni investitori, a to su prije svega investicijske banke i fondovi koje u pravilu zanimaju paketi od nekoliko tisuća dionica, ovih su dana najveće zamjerke Ininoj dionici (koju će većina od njih, unatoč tim zamjerkama, ipak kupiti) pronalazili u činjenici da Ina i dalje ostaje u većinskom državnom vlasništvu i činjenici da će to stanje potrajati još najmanje tri godine - do hrvatskog ulaska u Europsku Uniju.

Točno je - državne tvrtke u pravilu su socijalne i ne donose velik novac. U Ini je to dosad pokazala i praksa jer državno uplitanje u proces formiranja cijena goriva višekratno je u nedavnoj prošlosti natjeralo Upravu kompanije na rub očaja, a samu kompaniju u situaciju da se susreće s padom dobiti baš u vrijeme rekordnih zarada u naftnom sektoru.

Socijalna politika cijena uvijek je, međutim, umanjivala profite velikim državnim korporacijama, i to nije nikakav presedan koji vrijedi samo u Hrvatskoj. Štoviše, vlade baš zato i zadržavaju većinske vlasničke pakete u tim korporacijama - da bi mogle voditi uspješnu socijalnu politiku.

Teško je zato i zamisliti da će se hrvatska vlada tijekom sljedeće izborne godine odlučiti na drukčiji pristup naftnoj politici.

Ipak, dugoročno gledajući, spas za Inu i sudbinu njezine dionice jasno je zapisan u zakonu o njezinoj privatizaciji, kojim je još 2002. određeno da će država prodati svoj vlasnički paket u kompaniji u trenutku kada uđe u Europsku Uniju. Točno je da su dosad neke od faza predviđene tim zakonom kasnile u provedbi, kao i to da je datum ulaska u Uniju danas još prilično neizvjestan, no riječ je ipak o priči s  unaprijed zadanim elementima i s unaprijed poznatim završetkom.

Tek kada se to dogodi, i kada se Ina oslobodi tereta države, počet će novi i potpuno slobodan život njezine dionice.

U tom momentu može se dogoditi i da se, gotovo doslovno, ponovi priča koju smo ove godine proživjeli s Plivom i u kojoj su dioničari te kompanije u razdoblju od samo pola godine gotovo udvostručili svoju imovinu.

Lako je, naime, zaključiti da će se, kada jednom sve Inine dionice budu ponuđene tržištu, naći netko tko će ih sve htjeti preuzeti. Vrlo je vjerojatno i da će takvih biti više, što će dovesti do natjecanja i do podizanja cijene dionice do njezine najviše održive granice.

Ništa se, međutim, neće dogoditi automatski. Da bi cijena Inine dionice rasla i da bi doista netko pokazao zanimanje da se izbori za najveći vlasnički paket u Ini, Uprava kompanije morat će pokazati da je dorasla zadatku pred kojim se nalazi, a da su pogriješili u procjeni svi koji su je ovih dana prozivali zbog navodnio niske cijene s kojom se kreće u privatizaciju i od kojih se više puta mogao čuti poziv za promjenu njezina sastava.
Viktor Vresnik