Molim vas za strpljenje, jer sljedeći redovi neće biti baš jako zabavni, ali nakon njih slijedi cirkus i urnebes. Dakle: prije mjesec i pol dao sam veliki intervju za beogradski tjednik Vreme, gotovo isključivo na književne teme. Deveto pitanje glasilo je doslovno ovako: “Vaše priče i romani su, između ostalog, i pokušaj da se objasni priroda zločina. Među likovima ima dobrih ljudi koji u nekom trenutku obuku uniformu, odu i postanu izvršioci zločina. U isto vreme, o kreatorima i nalogodavcima pravih, realnih zločina, na primer o Miloševiću i Tuđmanu, mislite sve najgore. Gde je pravi potencijal, kapacitet za to da se zločin dogodi? Da li u glavama onih koji sede u nekom Karađorđevu i crtaju mape na jelovnicima, a da pravi rat i leševe verovatno nikada nisu ni videli, ili u tom dobrom komšiji kog nešto natera da ubija?”
A ja odgovaram: “Moram priznati da ja ne bih znao ni umio da pišem prozu o Tuđmanu ili Miloševiću. Nije da me njih dvojica ne zanimaju, jako me zanimaju, bavim se obojicom, evo već pola života, ali ja do njihovih razloga, pameti i koncepcije ne dopirem, iako puno o tome mislim, i volio bih jednom shvatiti kako tu stvari stoje. Ali, do koncepcije takozvanih običnih ljudi koji se nađu u centrifugi istorije i velikog i masovnog zločina mogu misliti i tu nalazim razloge i motivaciju. Od takozvanih velikih istorijskih ličnosti, u mojim knjigama se pojavljuje samo jedna, i to kao epizoda. To je Draža Mihailović u Dvorima od oraha. Moram priznati da, kada sam to pisao, bilo me je malo strah šta će ljudi u Hrvatskoj reći i ko će me i kako zbog tog Draže Mihailovića napasti. Jer, on nije prikazan kao sotona, što bi iz hrvatske perspektive bio red i obaveza, nego je prikazan kao jedna prilično tragična ličnost. No, dogodilo se da to niko živ nije primijetio. Iz toga zaključujem da su tu knjigu čitali ili ljudi koji su mi naklonjeni pa su razumjeli o čemu pišem, ili su mislili da je to neka moja ekscentričnost, ili nisu shvaćali o čemu je i o kome tu zapravo riječ. O Draži sam mogao pisati jer sam razumio njegove motive. Naravno, to ne znači da o njemu mislim ni pozitivno ni negativno. Jednostavno, on je trodimenzionalna ličnost, koja je imala i svoju tragiku i motive i biografiju, sve ono što Milošević i Tuđman nisu imali.“
| Mene ovdašnji matzerathi nimalo ne impresioniraju, ali sam zainteresiran za njihove djetinje laži na moj račun |
Dakle, golim okom možete uočiti da Andrija Hebrang laže. Osim što, očito, odbija shvatiti da sam u razgovoru za Vreme govorio o književnosti i o književnome liku Draže Mihailovića u svome romanu Dvori od oraha, on izmišlja citat, stavlja mi u usta riječi koje nisam izgovorio niti napisao, pa me poput kakvoga sovjetskog provincijskog komesara tužaka radnim ljudima i građanima, nudeći svoju laž kao provjerenu, navodnicima uokvirenu istinu.
Pritom, on nije ni pročitao intervju o kojemu govori, jer da jest, ne bi ga pripisivao nekakvom nepostojećem Jovanu Gligorijeviću. Razgovor je, kako je potpisano na vidnome mjestu i u papirnatom i u web izdanju, vodila Jovana Gligorijević, šarmantna gospođica i visokoprofesionalna novinarka, koja s brkatošću narečenog Jovana doista nema nikakve veze. Bit će, dakle, da je Andrija Hebrang svoju laž izmaštao iz druge ruke, pretpostavljam na osnovu pisma čitatelja jednoga ovdašnjeg lijevoorijentiranog hereditarnog mongoloida, koje je kružilo internetom.
| Kao doprinos raspravi, Hebrangova kći je izjavila da je u vrijeme studentskih prosvjeda na prevaru držala predavanja |
Andrija Hebrang laže na način na koji lažu zločinci i djeca. Prvi tako lažu jer ih nije briga, a djeca tako lažu jer još uvijek ne znaju što znači biti odgovoran pred drugima i govoriti istinu. Andrija Hebrang laže kao dijete, on se na hrvatskoj javnoj sceni ponaša poput kakvog Oskara Matzeratha, junaka Grassova Limenog bubnja koji je odbio odrasti. Javnosti se neprestano prikazuje kao malodobno siroče svoga slavnog oca. Mene, moram priznati, ovdašnji matzerathi nimalo ne impresioniraju, ali sam itekako zainteresiran za njihove djetinje laži ako su izrečene na moj račun i pogotovu ako u njihovoj distribuciji sudjeluju službe Hrvatskoga sabora i Hrvatske demokratske zajednice. Naime, to onda više nisu samo laži malenog Andrije, a njegova djetinja imaginacija, kroz koju bi me se nekako riješio i počistio me iz Hrvatske, kao što kakvo zločesto djetešce svoju rigotinu sakriva pod kuhinjski linoleum, najednom postaje stvar državne politike. Za mene je to nešto vrlo neugodno, kao da me kakvo balavče zapišalo i zatim mi na vrat navuklo domoljubno raspoložene huligane. Nadam se da su Andrijini šefovi toga svjesni.
Rasprava o povijesnom revizionizmu Andrije Hebranga završila je, dakle, hajkom na izmišljene i fikcionalne obožavatelje Draže Mihailovića, lika iz romana Dvori od oraha, čiju pogubnost i otrovnost nitko nije primijetio u četiri hrvatska, dva srpska i jednom bosanskohercegovačkom izdanju knjige (ukupna naklada oko 15.000 primjeraka), a priča o tome što je nama Vjekoslav Maks Luburić, povedena u ovim novinama, svršava kao neka moja ekscentričnost, u skladu s onom narodnom glupošću: tko sa djecom spava, upišan se budi! Zašto me netko nije upozorio da je Hebrang Oskar Matzerath ove nacije? Zanimljivo je, međutim, da nitko nije objavio reagiranje na Hebrangov intervju u Ninu Građanskog odbora za ljudska prava i Zorana Pusića, dok je izvanredni, iznimno važni i potresni članak zagrebačkog i bečkog knjižara i publicista Ljube Rubena Weissa objavila tek Slobodna Dalmacija, ali tako da je kraćenjem i dekontekstualiziranjem ridikulizirala autora. Je li zato da zaštiti nacionalno balavče, ili zbog neprofesionalnosti i neznanja, to je pitanje na koje odgovora nema.
Na kraju, kao doprinos raspravi, objavljen je intervju s Hebrangovom kćeri, inače ženom zagrebačkog glumca iz sapunica i znanstvenom novakinjom s Odsjeka Mireka Tuđmana. Dama, za koju saznajemo da je srnećeg pogleda, pripovijeda kako je u vrijeme studentskih prosvjeda na prevaru držala predavanja, tako što se sa skupinicom udvorica skrivala po kabinetima. Nevino, poput svoga nedoraslog oca, ona se tako narugala nekoj boljoj i ljepšoj Hrvatskoj, u kojoj se hrvatski nacionalni interesi neće ravnati po Maksu Luburiću i njegovim zakašnjelim adorantima.
Ovim je okončano svako moje sudjelovanje u raspravama o Andriji Hebrangu. Sa zločincima bih, možda, još i znao, ali s djecom ne znam.
Miljenko Jergović
