Na kraju jučerašnjeg misnog ulomka iz Lukina evanđelja Isus pripovijeda kao da prokletnik ipak dobro želi svojima koji su na ovome svijetu još živi (Lk 16, 27-31). Moli bogataš Abrahama: “Pošalji Lazara u kuću oca moga.
Imam petoricu braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.” Bilo bi ovdje neumjesno tvrditi da Isus misli da je prokletnik dobronamjeran.
Ovo je samo dio pripovijesti koja prenosi poruku te se cijela ne mora doslovno shvaćati. Ne ulazeći, dakle, u moguću ili nemoguću bogataševu dobronamjernost, Isus ovim želi nešto određeno reći. A to je da bi se uzalud i mrtvi javljali i prenosili poruke grješnicima koji se ne žele obratiti. Abraham kratko kaže: “Imaju Mojsija i Proroka! Njih neka poslušaju.”
Tko ne mari za Božju objavu koja mu se nudi u podsvijesti i u savjesti, ni ukazanje pokojnika ne bi ga obratilo.
Isus ovim ulomkom, tim navodno Abrahamovim upozorenjem u svojoj pripovijesti, upozorava da vjeri magija nije potrebna. Bog ne čini čudesa da ljude uvjeri o istini vječnoga života; kad ih ipak čini to su redovito dobročinstva prema ugroženima, bolesnima i nemoćnima.
Čudo je dokaz Božje skrbi za čovjeka, a ne dokaz da ima Boga! Zato je Crkva redovito skeptična prema čudesima, osobito onima koja u prvom redu nisu u korist slabih. Bog se čudesima ne junači ni kad njima slabe ohrabruje.
Zato se ne treba čuditi što neka navodna čudesa Crkvu ne oduševljavaju. Koga ne privlači Božji poziv čovjekoljublja, neće ga ni čudo očovječiti. Tu čudo i nije u službi vjere, nego može biti magija koja uvijek od Boga udaljuje. Isus, eto, i u obliku prigodne pripovijesti zna izreći jasnu i važnu poruku. Tko je ne prepozna uzalud će mudro raščlanjivati cijelu pripovijest.
