Liste najboljih albuma 2012. godine su iza nas, na većini nije bilo iznenađenja kada su u pitanju najbolji prošlogodišnji uradci, no ova koja je pred vama odnosi se na albume manje poznatih bendova koje u moru izdanja možda niste primijetili: od punkera s doktoratom, do benda koji preporučuje i frontmen Gaslight Anthema, Brian Fallon. Izbor je potpuno osoban, albume nismo rangirali, a jedini kriterij je da o njima protekle godine nismo pisali.
Blood Red Shoes: In Time To Voices
Vjerojatno nisam bila jedina koju je iznenadilo kada je The Gaslight Anthem ove jeseni sa sobom na turneju poveo britanski Blood Red Shoes, no Brian Fallon očito je imao dobar nos. Duo iz Brightona (Laura-Mary Carter i Steven Ansell) svojom energijom ponajviše podsjeća na Pussy Galore, bend Jona Spencera i supruge mu Cristine Martinez, i američki punk rock bend The Distillers, a neobično ime duguju filmu “Fred & Perry” s Ginger Rogers i Fredom Astaireom u glavnim ulogama. Baš poput dvoje glumačkih velikana i Laura, cura manekenskog stasa s gitarom u ruci, i plavokosi bubnjar Steven odlično se nadopunjuju na stageu, a frustracija, otuđenost, strah, sumnje i psihoze samo su neke od tema kojima se bave na novom albumu. Iako “In Time To Voices” nije tako genijalan kao njegov prethodnik, može samo požaliti onaj tko je propustio jedan od najboljih ovogodišnjih koncerata krajem studenog u Tvornici kulture.
Future of the Left: The Plot Against Common Sense
Dolaze iz Walesa, a iza provokativnog imena kriju se bivši članovi benda Mclusky, pjevač/gitarist Andy “Falco” Falkous i bubnjar Jack Egglestone, no nepravedno bi bilo Future of the Left promatrati samo u kontekstu bivšeg im benda. Ovaj post-hardcore bend odnedavno izdaje za istu etiketu kao i Frank Turner, a novi album inspiriran je skandalom zbog prisluškivanja u kojem se našao britanski tabloid News of the World. Sarkastični Falco na albumu je opleo i po Maggie Thatcher i po Philu Collinsu i po Olimpijskim igrama (britanska euforija oko domaćinstva Igara u “Failed Olympic Bid”), “Sorry Dad, I Was Late For Riots” posvećena je dobrostojećoj omladini, a naslov “Sheena is a T-Shirt Salesman” očiti je hommage Ramonesima. Kada ga je na ovogodišnjem Terraneu jedan fan upitao može li svirati stare pjesme Mcluskyja, Falco mu je odbrusio: “To je kao da ja kažem da tvoja bivša cura ima bolje sise”, a dužan nije ostao ni kritičaru Pitchforka s kojim se, zbog loše recenzije, obračunao na blogu benda.
Forgetters: Forgetters
Relativno kasno, sredinom studenog, stigao nam je i pravi mali punk rock biser s istočne obale, točnije iz Brooklyna, pa se na ovaj odličan album još uvijek privikavamo. Okosnicu benda čine bivši pjevač/gitarist Jawbreakera, Blake Schwarzenbach, i bivši bubnjar Against Me!, Kevin Mahon. Blake Schwarzenbach zanimljiv je lik: ima doktorat iz engleske literature, radio je kao asistent na newyorškom Hunter koledžu, u slobodno vrijeme piše recenzije za videoigrice, a nakon akademske karijere glazbi se vratio “jer je shvatio da u akademskom okružju ima isto toliko pozera kao u indie rocku”. Debi album Forgettersi su objavili za vlastitu izdavačku kuću koju su ironično nazvali Too Small To Fail, što je ujedno bilo i ime njihove turneje iz 2009. godine. “In America” analiza je mentalnog stanja nacije, jedna od pjesama je i cover The Human League, a na prekrasnoj himni “I’m Not Immune” kao da su pozvali Morrisseyja da ih poduči kako se radi pjesma za pogrebni after party. Punk rock u molu nikada nije zvučao ljepše.
The Shins: Port of Morrow
Genijalna serija “Breaking Bad” nije baš ocrtala Albuquerque u najružičastijem svjetlu, no iz istoga grada dolaze The Shins, bend za koji je svatko čuo najkasnije zahvaljujući filmu “Garden State” i sceni u kojoj Natalie Portman Zachu Braffu stavlja slušalice na uši i govori mu kako postoji bend koji će mu promijeniti život, a u pozadini kreće pjesma “New Slang”. Jedan od najiščekivanijih albuma godine najavili su preko Nintenda, a u pet godina, koliko je prošlo od zadnjeg albuma, promijenili su se svi članovi benda osim osnivača Jamesa Mercera. Port of Morrow luka je u Oregonu koju Mercer priziva u sjećanje baš kao i adolescentsku osamljenost (“Fall of ‘82”) i život sina američkog vojnika stacioniranog u Njemačkoj, koji je u pustoši Pfalza (“40 Mark Strasse”) prvi put vidio prostitutku. “The Rifle’s Spiral” pjesma je o bombašu samoubojici, dok je balada “September” posveta Mercervoj ženi, a “It’s Only Life” prijatelju koji pati od depresije. Odličan album benda na čiji posjet Hrvatskoj još uvijek čekamo.
Sera Cahoone: Dear Creek Canyon
Odrasla u podnožju Rocky Mountainsa u Coloradu, gdje je njen otac bio trgovac dinamitom, Sera Cahoone bubnjati je počela već s jedanaest godina. U 21. godini seli se u Seattle kako bi otvorila skate shop, no ubrzo pronalazi angažman u bendu Carissa’s Wierd, s kojima ostaje do raspada 2003. godine. U istome bendu bili su još Ben Bridwell i Mat Brooke, osnivači Band of Horses, pa je tako Sera svoj trag ostavila i na hvaljenom debiju Band of Horses “Everything All The Time”. 2006. odlučuje se na solo karijeru, a njen treći album nosi naslov “Dear Creek Canyon” i posveta je rodnom Coloradu, koji joj jako nedostaje. “Forget you in the summer, by fall I always want you back”, pjeva u naslovnoj pjesmi kanjona djetinjstva, a osim nostalgije (“Naked”), nerijetko je muče i zaljubljenost (“Shakin’ Hands”) i bol nakon prekida (“Rumpshaker”). Pritom je prati klasična americana postava (bendžo, violončelo i decentne pedal steel harmonije), a glas Sere Cahoone nije dinamit, već prije slatki šumski med i pitate se kako je moguće da se djevojka s takvim glasom toliko dugo skrivala iza bubnjeva?