Ima dana kada se čovjeku ne ustaje iz kreveta i ne izlazi iz kuće. Svatko dovoljno sretan da ima kuću i krevet to je sigurno doživio. U takva jutra jednostavno vam se ne da probuditi i pogledati novome danu u oči. U napadu pesimizma ne želite nove loše vijesti. Ne želite uopće misliti o glibu u koji smo upali. Svakim novim korakom sve se više blata lijepi za noge i svaki novi korak postaje sve teži. I onda čovjek pomisli da je bolje ni ne hodati, nego stati, pričekati da sve to prođe, odspavati do proljeća, čekati da zasja sunce i tu kužnu močvaru isuši i opet pretvori u mjesto pogodno za normalan i radostan život.
Ali, malo je onih koji si mogu priuštiti takvo izležavanje, a svaki zdrav i pošten čovjek takvom se porivu jednostavno mora oduprijeti. Jednostavno, ustati se mora. Pritom je korisno i vrlo poticajno ugledati se upravo na sve one koje često krivimo za našu bezvoljnost i koje optužujemo da su zemlju i društvo zatrpali blatom svake vrste.
Jedna od vrlo često ponavljanih zabluda jest ta da je ovu našu lijepu zemlju u ovakvo ružno stanje kojim većina nas nije zadovoljna doveo - nerad. Ja se s tim nikako ne slažem. Nevoljkost kojom se, navodno, baš Hrvati prihvaćaju svakog poštenog posla samo je posljedica itekako marljivog rada onih kojima takva loša klima odgovara. A oni su itekako vrijedni. Poput vojske gladnih trutova oni svakog jutra čilo polijeću na svoj naopaki posao. Zuje, bruje, pletu, vezu. Ali, za razliku od zvuka prave košnice, njihovo neprekidno poluglasno domunđavanje zuji zlokobno i ne obećava ništa slatko.
Naša bezvoljnost njihova je hrana i koliko se mi manje otimamo, toliko je njihova mreža sigurnija i punija. Uz to je važno znati da se razularena korupcija u konačnici ponaša kao virus. To sitno grabežljivo i proždrljivo biće, naime, ne vodi računa o tijelu na kojem parazitira niti misli o tome kako će i samo uginuti skupa sa svojim domaćinom, čim ga dokrajči. S tim što uvijek postoje i oni koji prežive i ostanu nekažnjeni.
Evo, ja zato donosim oduku: više nikada neću dopustiti da mi dan pokvari spominjanje Ive Sanadera. Štoviše, čak i njegovo pojavljivanje u javnosti ja ću u budućnosti pretvarati u pogonsko gorivo, motivaciju i odlučnost. Čovjek se mora oduprijeti paralizirajućim mislima kako mi, građani, ništa tu ne možemo, pogotovo ne pojedinačno. Pa naravno, tim insektima najviše odgovara da govedo čiju krv sišu mirno i apatično pase travu.
Nije dovoljno tek tu i tamo mahnuti repom. Te se zunzare uvijek vraćaju. Baš kao Ivo Sanader. Od njega treba učiti. Mnogi su uvjereni da je taj građanin još dok je bio hrvatski premijer materijalno zbrinuo ne samo sebe nego i barem tri sljedeća naraštaja vlastite obitelji. Upravo zato mnogi se pitaju zašto se onda jednostavno ne povuče daleko od javnosti i ne uživa. Evo, jučer me nakon buđenja zaskočila vijest da je Sanader održao predavanje u Beču. I to u austrijskom parlamentu. Doduše, pozvao ga je njegov također bivši austrijski kolega, koji je ipak svoj mandat odslužio do kraja.
O Sanaderu se u hrvatskoj javnosti sve češće, bez imalo obzira i skrupula, govori kao o osobi koja je bila capo di tutti capi hrvatske mafije. Evo, baš tako ga je jučer u jednoj emisiji Radija 101 nazvao Denis Kuljiš, a da apsolutno nitko od ostalih gostiju emisije, kao ni voditelj, nije osjetio potrebu da reagira i brani čovjeka. Po čemu je onda Sanader još uvijek toliko zanimljiv i privlačan svijetu? Ili se možda u raznim snobovskim kvazidiplomatskim forumima i klubovima samo izvode predstave koje bi u hrvatskoj javnosti trebale ostaviti takav dojam?
Pritom je i u Beču Sanader jednako bahat kao što je bio pri odlasku iz Vlade. Novinarima je govorio samo ono što njemu odgovara, a nije pristao odgovarati na pitanja koja nije sam birao ili naručio. Meni se čini da Sanaderov posao, bez obzira na to što on tvrdi suprotno, nije završen. Samo je pitanje što i za koga Sanader još ima za odraditi.
Iz čitave tajnovitosti oko njegova odlaska nameće se zaključak da mu je netko jednostavno naredio da ode. I to na način koji ne dopušta odbijanje. Međutim, iz njegovih neprestanih pokušaja da ostane aktivan u javnosti i politici čini se kao da postoje i neki drugi naredbodavci kojima je još uvijek nešto dužan. A nekako ne vjerujem da se baš radi o tipovima kojima je prva na pameti dobrobit Hrvatske i sreća svih njenih građana.
