Zašto ste nas tako okrutno lišili nade?

Gospodine Milinoviću! Ponukana skandaloznim zakonom o MPO-u, odlučila sam vam redovito pisati i izraziti neslaganje s nedavno donesenim zakonom. Razlog je i to što sam vas kao jednog od “krivaca“ za novi zakon odlučila uključiti u svoj i suprugov život u kojemu, po novom zakonu, nećemo dočekati dječji smijeh u našem domu. Želim da prolazite sa mnom ono što ću prolaziti nakon što mi oduzmete mogućnost da se suprug i ja liječimo od neplodnosti u našoj državi.

Nevjerica i razočaranje

Teško je opisati bijes, ljutnju, razočaranost, nevjericu koju osjećamo dok čitamo sve više besmislenih detalja koje zakon donosi. Teško se suzdržavam i održavam civilizirani prizvuk u pismu, a i teške sam ruke ubacila riječ gospodin ispred vašeg prezimena. Vjerujem da će osjećaj bijesa proći, ali ostaje veliko razočaranje.

Razočaranost državom, ljudima, politikom, svime. Trenutačno gotovo ništa u našoj državi nema smisla. Zakoni se donose pa se odbacuju, drastično prepravljaju, jedan dan se tvrdi da je pušenje nezdravo, drugi dan nije baš toliko. Sve nas to pogađa jer je to ponašanje krajnje neozbiljno i neodgovorno.

Da se vratim na razlog obraćanja vama. Nakon dovršetka molbe za posvojenje koje upućujem već 57. centru za socijalnu skrb, odlučila sam vam pisati, sada i svaki put kada osjetim ljutnju ili tugu jer mjeseci i godine prolaze (nama jako dragocjeni), a sve što mom suprugu i meni ostaje je sjećanje na ovaj zakon koji nam je uzeo svaku nadu da na svijet donesemo još jedan život...

Teško je opisati ljutnju i očaj koje osjećamo zbog besmislica u ovom zakonu o oplodnji, i to nakon molbe za posvojenje već 57. centru za socijalnu skrb

Želim vas uključiti u život prosječnog neplodnog hrvatskog para, para koji nikom nije ništa skrivio, a država mu ne želi pomoći. Vi ste nam pokazali da je i vezanje uz banderu način izražavanja mišljenja, no ja sam se odlučila za pismo.

Zašto nam država ne želi pomoći? Smatra li da je neplodnost nešto što se ne treba liječiti, već durati?

Suprug i ja smo trebali krenuti u još jedan pokušaj MPO-a, da uz pomoć doktora dođemo do tako željene trudnoće. Trebalo je to biti u listopadu ove godine. Taj pokušaj je propao. U mom slučaju uz sadašnji zakon šanse za postizanje trudnoće su neznatne. Uz silnu želju da donesemo dijete na ovaj svijet, želimo ipak da to dijete ima i majku, barem neko vrijeme, a ono što bih ja morala proći za šanse od 3% je prerizično i za nas koji gorimo od želje za djetetom.

Mnogi ne znaju naše muke

Nema toga što žena koja je uključena u postupke MPO-a neće učiniti da donese na svijet dijete sebi i muškarcu kojeg voli. Ono što mi podnosimo netko ne može ni razumjeti. Jako mi je čudno što čovjek na vašoj poziciji govori da se potvrda o bračnom statusu mora donositi doktorima jer ako netko nije oženjen, nije spreman za obaveze, a djeca to jesu. Zar zaista mislite da je odluku o ulasku u postupak MPO-a lako donijeti, da bi u taj postupak ulazio neki par koji se poznaje dva mjeseca i zaljubljeni su te su preko noći odlučili postati roditelji? Svaki normalan par uopće ne razmišlja o neplodnosti barem godinu dana veze i pokušaja da se stvori potomstvo. Kasnije, kad prođu sve pretrage, što traje i traje, nije jednostavno odlučiti dati si 50 injekcija i 110 vaginaleta, što je bio moj zadnji slučaj. Mislite li da bi to netko prolazio ako nije spreman na odgovornost? Već je netko mudro spomenuo, dajmo tom hirovitom paru koji nije spreman na odgovornost samo jednom da doživi punkciju jajne stanice ili dajmo muškoj strani da barem mjesec dana sluša ženu kako neutješno plače “bez razloga“, daje sjeme u jezivim bolničkim WC-ima...

Kada tako provedete 3, 5 ili 10 godina i vaš brak još funkcionira, ne mislite li da je to divan i stabilan brak, i ako nije zabilježen na komadu papira? Ne smatrate li da takav par zaslužuje dijete i da će ga podići s ljubavlju koju zaslužuje?

 Usprkos svemu, a navela sam samo detalj, vi nam ne želite pomoći, smatrate da to ne zaslužujemo, tjerate nas da kupujemo knjige samopomoći jer nismo zavrijedili psihološku pomoć. Mi smo slabići koji ne mogu podnijeti činjenicu da 80 ili 90 posto ostalih parova dobije djecu bez puno muke. Čak i kad pretjeraju s alkoholom i zalutaju na stražnje sjedalo auta. Mi se sami moramo liječiti od naše slabosti. I biti zahvalni što imamo tako human zakon.

I usvajanje jako otežano

Zar mislite da sve muke koje prolaze parovi koji se odluče za umjetnu oplodnju nisu dokaz njihove ozbiljnosti

Savjetuje nam se da ne očajavamo jer možemo posvojiti. Misle li to ozbiljno? Uvijek možemo posvojiti dijete? Ne bih se složila, znate koliko je to teško, također zbog manjkavosti zakona koji se tiču brzine sudskih odluka o oduzimanju roditeljskih prava parovima koji se ne mogu brinuti za djecu. Ta tužna djeca žive po domovima, a toliko je roditelja koji žude da podijele ljubav. Shvaćate li da ste nam oduzeli svaku nadu? Gdje god krenemo, nailazimo na zid. Neki kažu: “Nije potrebno više djece, nije nam potrebno da se stvaraju obitelji...“ Poručujete li nam to gospodine Milinoviću?   Mislite li da nas država neće biti u stanju hraniti nakon niza pogrešnih odluka i duga u koji nas je utrpala? Možda je tu odgovor. Vjerujem da biste pomogli narkomanu da vam kaže: Izliječite me. Iako je sam odlučio uzeti drogu, znajući da je to zlo. Što smo mi skrivili? Recite jer moram razumjeti zašto nam svi okreću leđa!

Preostaje nam Maribor

Onog trena kada par, ili žena progovori o neplodnosti biva obilježena. Prijatelji je čudno gledaju, ne razumiju što to ne valja kod nje, ne mogu shvatiti o čemu govori; pa napraviti dijete nije teško! Vjerojatno je učinila 10 abortusa prije toga ili je imala 115 partnera i nekoliko spolnih bolesti pa je to uzrok...  Da, pretjerujem, ali takve komentare možemo čitati po portalima, ljudi nisu educirani, lupetaju ne mareći za naše osjećaje. Ovim zakonom vi poručujete da je neplodnost nešto što se mora regulirati oštrim zakonima, sve mora biti jako ograničeno. Radi se o ozbiljnom problemu jer što mi radimo: “mućkamo“ djecu po laboratorijima, a sami smo si krivi?

S preostalom nadom odlazimo sljedeće godine u Maribor na još jedan pokušaj. Taj pokušaj košta. Mnogo. Mi ne pitamo, mnogo parova ne pita, posuđuje, uzima kredite, ne jedu da bi pokušali u Mariboru. Nevoljko odlazim u drugu državu jer želim pomoć od svog cijenjenog doktora kod kojeg sam do sada išla, s kojim mogu razgovarati hrvatski i kojem vjerujem.

Na žalost, praksa je postala liječiti se u drugim zemljama, neki vaši kolege političari radije su odabrali strane zemlje za vlastito liječenje. Čudne nam poruke šaljete, žalosno je uvidjeti da nas smatrate nedostojnim odgovora. Sram vas bilo.

Monika G.