Čujem da je pred nekoliko dana poznati sveučilišni profesor - ugledni hrvatski Židov - na jednom TV okruglom stolu postavio pitanje zašto Alojzije Stepinac, kad se već nije slagao s ustaškim zločinima, nije odmah javno i ogorčeno prosvjedovao protiv one vlasti, zašto nije poginuo zajedno s onim žrtvama.
Odmah mi na um dolaze stihovi velikog poljskog pjesnika Mickiewicza u prijevodu Petra Preradovića koje djelomično pamtim iz gimnazijskih dana:
“Ne hiti umrijeti dok ti misao ne rodi/ko u zemlji sjeme dok se ne rasplodi./
Vijence prazne slave beru lude glave/,u pogibelj jaču junačine skaču/-a duh više vlasti te prezire časti/... Tek kada ječeće za opće potrebe događaja zvono pozove i tebe/... tiho, mirno, blago bez žalbe ikoje/milostivim gledom besmrtnosti svoje/tad zaglavi bogat za budućnost plodom/-smrću bud života najljepšim urodom.”
Stepincu nije bilo do prazne slave, nego do svjedočenja i spašavanja koga se je moglo spasiti.
Oni prvi krvnici smatrali su ga opasnim protivnikom, ali ga se nisu usudili ubiti. Za njima dođoše novi krvnici s kojima je Stepinac opet pokušao razgovarati - opominjati i spašavati. Ali oni - poimence veliki maršal - nisu oklijevali. Ni on nije oklijevao.
Svjedočio je u mučeničkoj žrtvi do smrti i nastavio nakon smrti svjedočiti.
I opet veliki Poljak - jer to je i poljsko i hrvatsko mučeničko iskustvo - papa Ivan Pavao II. posvjedočio je iz srca Hrvatske pred cijelim svijetom da je blaženi Alojzije Stepinac znak katoličke pobjede nad fašizmom i komunizmom.
To ovdašnji profesor još ne shvaća. Ne može prihvatiti pobjedu katoličkog mučenika.
A taj mučenik je ipak pobijedio - ne tražeći “vijence prazne slave”. A pogibelji će još biti i svjedoci će se - makar sad izgledali zbunjeni - na vrijeme pripremiti.
