Korupcija je rak društva. Dok vas bešćutna birokracija maltretira, ali poštujući zakon, još ste je kadri pojmiti kao manje zlo, kao organ uređene sile koja vas brani od eventualne divlje sile, kao zakon slijep, ali suprotstavljen pravu jačega, kao pendrek protiv kriminala.
Prvi put kada ste prisiljeni podmititi da biste ostvarili vaše pravo, zajamčeno zakonom i propisom, ali faktički zanijekano - država više nije manje zlo, nego zlo naprosto, nije organ koji funkcionira nego organ u kojemu buja neoplazija, pendrek u rukama kriminala.
Mitograd
Građani L'Aquile, razorene u lanjskome travanjskom potresu, stoički su trpjeli gotovo godinu dana, gledali su gomile šute u gradskome povijesnom centru u koji im je bio zabranjen ulaz i zaslađene televizijske emisije kojima je ostatak Italije uvjeravan da su svi uselili u nove zgrade prije prvog snijega u tamošnjim abruzzeškim vrletima - sve dok novine nisu objavile transkript razgovora dvojice poduzetnika potajno policijski snimljenoga u samoj noći potresa, u kojemu jedan od dvojice kaže drugome kako se smije, umire od smijeha, pri pomisli na masne poslove koji ih čekaju u obnovi. Taj transkript je prelio čašu bijesa: građani su počeli silom ulaziti u centar i sami, golim rukama i kolicima barem simbolički odnositi šutu, čineći ono za što su drugi masno uzalud plaćeni, počeli su prosvjedovati i nositi transparente s natpisom “Ja se nisam smijao”, aludirajući naravno na onu noć u kojoj su studenti izdisali pod ruševinama studentskog doma, a bolesnici pod srušenim krilom bolnice.
Na ruševinama talijanske “prve Republike“, krahirale zajedno sa svojim vodećim strankama u akciji “Čistih ruku” protiv “Tangentopolisa” (Mitograda), Silvio Berlusconi je ponudio svoj Pol slobode i dobrog vladanja, inspiriran slikom koja prikazuje upravo to, dobro vladanje, u Komunalnoj palači u Sieni. Bio je to tren kada je Berlusconi grmio protiv korumpiranih stranaka i obećavao novu stranicu u povijesti Italije - vlast bez korupcije, vlast poštenog kapitalista koji se obogatio samo svojim radom i svojim znanjem.
Bilo ih je, naravno, koji su govorili, pisali i dokumentirali da je upravo Berlusconi korumpirao svoga vjenčanog kuma Bettina Craxija, vođu Socijalističke stranke koja je - onako mala i izgladnjela - hrlila na vrelo korupcije brže i pohlepnije od ostalih njezinih partnerica iz petstranačke koalicije, nepovratno zgažene.
Narod je radije vjerovao Berlusconiju i njegov je Pol, predvođen strankom nazvanom po navijačkom uskliku “Forza Italia” (Naprijed Italijo), organiziranom u Publitaliji, reklamnom odjelu njegova holdinga Fininvesta, pobijedio na izborima 1994.
Samo je Antonio Di Pietro, tužilac koji je bio udarni malj “Čistih ruku” (služeći se, kao bivši policajac, nimalo suptilnim policijskim metodama: hapšenjima i ucjenama, izazivanjem očaja i ponekog samoubojstva), pa i on tek godinu-dvije kasnije, lijepo rekao da korupcija nije suzbijena, da je i gora nego prije, ali bolje skrivena.
Sada više nije ni skrivena.
Cijena korupcije
Bio sam lani na sastanku na vrhu G8 u porušenoj L'Aquili, zapravo u školi Financijske straže u obližnjem Coppitu. Sastanak na vrhu je onamo prebačen s samo nekoliko mjeseci ranije, jer je bilo predviđeno da se održi na Maddaleni, otoku pored obale Sardinije, bivšoj bazi Sjevernoatlantskog pakta, dovoljno udaljenoj da bi prosvjednici mogli učiniti darmar kao sedam godina ranije u Genovi, kada je Berlusconijeva vlast malkice izmasakrirala one koji se nisu mogli braniti: nenaoružane studente. Berlusconi je lukavo procijenio i na glas izrekao da se prosvjednici ne bi usudili nasrnuti na grad teško ranjen potresom. Bio je to sastanak bez uspjeha i razloga. Ono čime su se na kraju najviše hvalili organizatori - poput pomoći Africi - ostalo je mrtvo slovo na papiru. Koliko su vodeći državnici spasili svijet od krize vidite i sami, ne moram vam to ja navoditi, ako vam je i ostalo sedam kuna da kupite ove novine, a sve vas je manje onih koji to mogu.
A za tu trodnevnu paradu na vrhu - koja se sasvim lijepo mogla održati i u videokonferenciji - potrošeno je pola milijarde eura. Preciznije: 512,474.178 eura.
Dio je otišao u zgrade u koje su poslije smještene žrtve potresa. Ali 25.000 je utučeno u kupaonske ogrtače i ručnike, gotovo 80.000 u albume, blokove, fascikle, pisaljke i slične gadgete, još 26.000 u 60 nalivpera za šefove delegacija, 373.000 za najam (!) sjedalica, 175.500 za zastave i stjegove (!!, tu bi i Hebrang došao na svoje), 347.000 za monitore, dijelom unajmljene (sve za tri dana!), 64.000 za cvjetne aranžmane…
Svi mi ondje (i delegati, i novinari, i policajci) pojeli smo u ta tri dana hrane za milijun eura! Odnosno, toliko je plaćeno tvrtki koju vodi zet državnog podtajnika Giannija Lette, Berlusconijeve sive eminencije, nekadašnjeg novinara. Da smo svi bili proždrljivi poput mrava i smazali svoju dvostruku težinu u tri dana - ne bismo toliko uspjeli potrošiti. A teško da bi i štakori bili halapljivi na onakav cattering. Zlatom plaćen.
Kerum i Lista Velog mista
Sve to, svaki euro do onih pola milijarde, bez natječaja, jer je to organizirala Civilna zaštita, izravnom pogodbom.
Zbog potresa i signala koji je trebalo dati? Ma kakvi! Ovih je dana na svjetlost kamera isplivala zapečaćena omotnica koju je još potkraj 2007. zapečatio divizijski general Erasmo Lorenzetti. Prethodno je unutra zapisao nazive tvrtki koje će dobiti posao - četiri mjeseca prije negoli su službeno počele pripreme.
Eto, generalu se zgadio sustav.
Da ne bude zabune: na vlasti je još bila vlada Romana Prodija, što govori da nije posrijedi Berlusconi i njegova eventualna klika, nego Italija, kao sustav i kao privredni subjekt. Da ne zaboravimo: Bertolaso je već bio šef Civilne zaštite, možda najefikasnije u Evropi, ali očito ne samo u spašavanju života.
Korupcija nije nikakav patent ni Italije, ni samo mediteranskih odnosno katoličkih zemalja. Štoviše, ona nije isključivo vezana ni uz jedan politički sustav niti je ijedan od nje imun. Bila je toliko sigurna u se i prije raspada Jugoslavije da smo i prije 30-40 godina po novinama mogli posve mirno pisati i o “plavim kovertama” i sustavu VIP (veze i protekcije), a da se nije ništa događalo: ni nama koji smo o tome pisali, a ni korumpiranima.
Ta dva oblika korupcije - mito i protekcija - partizane su dočekali i ispratili u Hrvatskoj odnosno Jugoslaviji, kao što su dočekali i ispratili u Italiji i fašiste, i demokršćane, i postkomuniste, i Berlusconijeve.
Kao što su u Splitu dočekali i ispratili sve stranke, a zatim, baš po Berluscnijevu obrascu, poštene poduzetnike iz Velog mista, a Kerumov saldo ćemo vidjeti.
U demokraciji je jedna bitna razlika: sustav korupcije se ne može vidjeti kao samar diktature, nego kao atribut vlasti, koja dapače iz političke potpore na izborima izvlači tezu da je dobila legitimitet i za korupciju.
