Sredinu veljače svake godine provodim tako što po novinarskom poslu putujem u Berlin. Dolazim u njemački glavni grad svake zime, ali nikada dosad nisam ga zatekao ovako hladnog i okovanog ledom kao ove veljače. Snježni pršavac još se oko Božića pretvorio u tvrdu koru, a ta se skliska kora do početka Berlinala pretvorila u prljavosivu, izglačanu gvalju. Dok turski dućandžije lopataju ispred svojih pizzerija i trgovina, Berlinčani brundaju, žale se da im je grad neoprostivo zameten. “Molim, Berlin ipak nije Haiti”, izjavio je gradonačelnik nakon jednog od takvih prigovora, i još ih više naljutio.
Takav Berlin, leden i bijel, gledam s prozora svoje hotelske sobe u Anhalter Strasse, u dijelu Berlina koji je bio tako blizu bivšeg zida da je do ‘89. bio tek šikara na ruševinama. Danas je na toj čistini koloplet hotela i stambenih zgrada, a s mog hotelskog prozora ravno pred sobom mogu vidjeti komad neizgrađene, očišćene zemlje. Na tom mjestu stajala je komanda Gestapa, a sada je tamo spomenički kompleks mučenim i ubijenim uznicima, sustav prizemnih kubusa koji tvore labirint i ljeti privlači turiste na điravanje i fotografiranje. Malo desno na dometu pogleda je siva, golema zgradurina od škriljca. To je negdašnja uprava avijacije (Luftwaffe), jedna od rijetkih još uspravnih zgrada koje svjedoče o ledenoj monumentalnosti nacističke arhitekture. Sukladno današnjem svijetu u kojem se susjede ne osvaja avijacijom nego bankama, ta strašna siva kućerda danas je ministarstvo financija. Još uvijek stoji, stroga i opasna kao 1936., jedino joj pročelje dirljivo “popravlja” naivni socrealistički mural iz Honeckerove ere, napučen nekim žeteocima, prsatim seljankama i šestarima. Od tog oslikanog trijema do mjesta gdje je stajao nekadašnji Mauer (Zid) samo je sto metara. Zida više nema, danas je tek njegov korijen diskretno naznačen ciglama utisnutim u pločnik. Za ovakvih snježnih dana cigle se ne vide. Ali, opet, i vide: jer, u Berlinu povijest čitate i sa zidova, ako ne s pločnika.
Tako to, dakle, izgleda Berlin samo koju stotinu metara od blještavog Potsdamer Platza, te Akropole i Firence korporacijskog kapitalizma. Ni pet minuta hoda od trijumfa liberalne ideologije, njemačka metropola pokazuje naborane slojeve poraženih joj pređa. Socrealistički mural tu se susreće s L’Orealovom reklamom, nacistička ruina s junkerskim palačama, pruski militaristički historicizam ide pod ruku s DDR verzijama novozagrebačkih mamutica, skupi šoping pod ruku sa štandovima na kojima Moldavci prodaju mini Trabante i ruske šapke, a punkerski su se klubovi ugnijezdili u spaljene, secesijske robne kuće.
I to je razlog zašto čovjek mora voljeti Berlin. Druge europske metropole, da se ne lažemo, napravljene su da bi se ponosni, adolescentski nacionalizmi preseravali. Napravljene su kao perivoj u kojem - kao u idealnom gradu nacionalističkog hvastanja - stoje parlamenti, statue pisaca, vojskovođe, te muzeji popljačkanog blaga. Druge metropole prostori su koji građanima sugeriraju fikciju jedinstva, trijumfalni ponos i pobjednički polet. U tu svrhu načinjen je Lafayetteov Washington, načinjen je i Pariz, i Mussolinijev Rim, i Bolleov Zagreb. I Berlin je jednom bio načinjen tako, ali od tog Berlina nakon noćnih Lancastera je ostalo malo: tek krpice međusobno proturječnih ulomaka, kakofonija i poliglosija u kojoj kad zađete iza kantuna uđete iz jedne ideologije u drugu, iz jedne paralelne stvarnosti u njenu krajnju kontru. Dok sve metropole svijeta služe tomu da lažu da smo jedno, da preuveličavaju dosege i prikriju neuspjehe, Berlin je prokleto istinit, kao isfrižano lice bez face liftinga, koje pokazuje sve: i nacizam i Sovjete, i kaiser Wilhelma i Honeckera, i Ninu Hagen i Marlene Dietrich - sve skupa ukrcane na derutni, vječno bankrotirani vrtuljak. Toliko je taj grad proturječan da čovjeku gotovo dođe da preko usta prospe onu “B-riječ”: Balkan. Samo je Balkan u Europi tako pun opreka, i samo se na Balkanu ta proturječja tako očito vide, na fasadama, štukanim girlandama, na prometnim znakovima i grafitima.
Ovaj dugi, urbanistički tok svijesti pada mi na pamet točno na dan kad je Hrvatska inaugurirala svog predsjednika. Učinila je to ceremonijom na Markovom trgu, na četverokutu zemlje koji volim, i to zato što reprezentira Hrvatsku kao bolju nego što ona jest. Onaj tko bi od naše zemlje vidio samo taj pravokutnik na kom šefovima države stavljamo lentu, mislio bi pogrešno da posla ima s jednim malim, urednim, nepretencioznim narodom skromnih i solidnih ljudi, malom, štedljivom džepnom državom poput kakve Danske ili Estonije.
Mi Hrvati do ‘90. nismo imali prilike “graditi metropolu”. Ali, ako mene pitate, možemo nebu samo zahvalni biti na tomu, jer da jesmo, tko zna što bi dali sagraditi svi ti kabadahije koji su nam vladali ili htjeli vladati. Ne sumnjam uopće da bi njihova metropola bila nalik kakvoj vapnenačkoj verziji Duvanjskog polja, Tuđmanove garde i budnica Vere Svobode. I ne dvojim da bi bila puna brončanih velmoža, palikuća na mesinganim konjima i grandomanskih fasada iza kojih počiva država s velikim D. Ali, povijest nam nije izvukla tu numeru, metropolu nam nisu gradili diktatori i carevi, nego lokalni guverneri - pa smo dobili ovu koju imamo, džepnu, buržujski štedljivu i zato bolju od nas.
O svemu tome mislim dok brstim hrvatske vijesti s weba i gledam Berlin s prozora na Anhalteru. Ono što vidim, tu kakofoniju povijesti, pokušavam usporediti s našim, hrvatskim urbanističkim raspravama. Bi li se ovakav Berlin sviđao pristašama našeg urbanističkog “progresa”? Uvjeren sam da ne bi. Nema uopće dileme da bi neki Tomo Horvatinčić u Berlina našao sijaset “štakornjaka” koje bi trebalo preurediti, umjesto da ih skvotiraju umjetnici i njihovi “francuski projekti”. Ne sumnjam, također, da bi domaća nova elita bila istinski užasnuta grafitiranim zidovima, sivom poledicom, te pomalo otrcanim, postsovjetskim štihom sadašnjeg Berlina. Uopće ne sumnjam da bi se i u Berlinu našlo mali milijun starica i DDR-ovskih penzionera koje bi trebalo istjerati iz njihovih prevelikih stanova tako da bi dragocjeni “real estate” prokolao tokovima mlade ekonomije. Ne sumnjam, ukratko, da bi suvremena domaća “urbanistička misao” začas Berlin napravila “još lepšim i novijim” - ali ne tako da bi gradila Sony centre po bivšim, neuređenim ledinama, nego interpolacije tamo gdje je već sve uredila prošlost.
Samo je štos u tome što im u Berlinu to nisu pustili, jer su znali i danas znaju da pravu metropolu čine jednako Cinemaxx kao i štakornjaci, te da gradovi s pedigreom od gradova skorojevića razlikuju po tome što se ne stide bora.
To, međutim, domaća vladajuća ideologija nije znala razumjeti. Do 2000., ona je Hrvatsku gradila (doslovno i metaforički) kao nacionalističku arkadiju, provincijski perivoj pisaca i ideologa koji je organiziran da staze vode prema mitskom središtu đardina - Tuđmanu. Nakon 2000., vladajuća se ideologija promijenila, ali provincijski kompleksi nisu. Smisao “tisućljetne uljudbe” i “povratka u Europu” sad su postale šoping arkade i butik, Idealni Grad dobio je konture “malla”, a umjesto ćevapa i rakije sad su “ružne riječi” štakornjaci, grafiti i socijalističko sivilo. A mene to osobito zabavlja dok gledam sivi i išarani Berlin, grad koji je više Europa nego što ćemo mi ikada biti, i to baš zato jer je znao spariti mamutice i visoki šik, pankere, korporacijske tornjeve i stare babe, DKNY i DDR. To ga čini stvarnim gradom, zato je echte stadt, a ne Potemkinovo selo koje to želi biti.
