Davno je to bilo kad je francuska šansona harala Europom i dobro se nosila s angloameričkom rock’n’roll i pop konkurencijom. Francuski je još bio lingua franca, engleski ga je tek počeo potiskivati s pozicije jezika internacionalne komunikacije i diplomacije, Elvis je počeo pokoravati svijet, Dylan se tek počeo kaliti, a Beatlesi i Stonesi su bili na dovratku globalne popularnosti. Bilo je to zlatno doba šansone i njezinih zvijezda poput Brela, Becauda, Piaf, Aznavoura, Montanda, a nešto kasnije i njezinog enfant terriblea Gainsbourga i Piafine “nasljednice” Mireille Mathieu.

Vatreni live

Ipak, ne računajući folk-punk bend Les Negresses Vertes, pa Mano Negru i Manu Chaoa koji je multilingvalna i world music zvijezda, a i više živi u Barceloni nego u Parizu, francuska glazbena scena već godinama pa i desetljećima nije izbacila pjevača ili pjevačicu koji bi mogli ostvariti respektabilnu internacionalnu karijeru izvan frankofonskih zemalja.

No, 31-godišnjoj Zaz, pravim imenom Isabelle Geffrow, koja se desetak godina kalila po uličnim i klupskim svirkama s jazz, blues i varijetetskim sastavima, nakon izuzetno uspješnog prvijenca - dijamantna naklada u Francuskoj i visoka mjesta na top listama Belgije, Švicarske, Njemačke, Rusije, Poljske, Italije, Grčke tijekom 2010. i 2011. godine, a sve je popularnija i u Srbiji i Hrvatskoj - otvorila su se vrata globalno velike karijere. Zahvaljujući i internetu, odnosno YouTubeu, gladi publike za glazbom koja ne dolazi iz Amerike i Britanije, vatrenim live nastupima kakve dočarava i njezin nedavno objavljen live album “Sans Tsu Tou”, ali i “velikom” glasu i izvanvremenskom glazbenom izričaju koji Zaz njeguje.

Prkos u glasu

Zaz, naime, vješto i uvjerljivo kombinira elemente francuske šansone i u tom dijelu svijeta duboko ukorijenjenog gypsy swinga. U određenoj mjeri mogli bismo je nazvati i Edith Piaf 21. stoljeća iako se Zaz, osim prkosom u glasu, previše i ne podudara s izričajem pariškog “Vrapčića”. Zbog ljevičarskog, slobodarskog i “antikonzumerističkog” garda te glazbenih hribrida kakve njeguje, Zaz je bliska i publici Manu Chaoa, Devotchke pa čak i Gogol Bordella te onima koji žude za jazz i blues derivatima na europski ili world music način.

Zbog pomalo hrapavog glasa i nižih registra kakvih se uglavnom drži, lakoće, poletnosti i vještine kojom pjeva kao da je to najlakši posao na svijetu, Zaz je i jak francuski odgovor na Amy Winehouse , a donekle i Adele kojoj Amerika pak sprema odgovor sa Lane Del Rey.

Neupitno, Zaz je vrlo emotivna, sugestivna i potentna, pa čak i “klasična” pjevačica čiji napukao, ali voluminozan i snažan vokal najbolje funkcionira u minimalističkim, ali žustrim, “uličnim” i dominantno akustičnim jazz, blues & gypsy swing kreacijama akustične gitare, kontrabasa i udaraljki, a efektna je i uz klavir, kao šansonijerka ili kabareu naklonjena pjevačica.

Mali minus

Dio njezinog šarma otpada i na sklonost karipskim ritmovima. Najmanje je dojmljiva kad ukliže u koketeriju s R&B asesoarom ili srednjestrujaški francuski pop i rock koji Francuzima, osim na razini slabo poznatih garage-punk bendova ili Johnnyja Hallidaya kao precijenjenog “francuskog Elvisa”, tijekom povijesti baš i nije išao od ruke. Bez obzira na taj “minus” Zaz je već postala svjetski prepoznatljiv amblem francuske glazbene scene.