ZAGREB - Dinko Šimunović i njegove pripovjetke odavno su opće mjesto nacionalnog kanona i školske lektire. Takav status, nažalost, ovom je piscu ponajviše - odmogao. Nakon stotina školskih zadaćnica i vodiča kroz lektiru, Šimunovića naša kultura i dalje doživljava kao etnografskog zapisničara i seoskog učitelja koji dokumentira život drevnih, zaostalih divljaka. Djeca izađu iz škola, s uvjerenjem da Šimunovićeva proza s našim svijetom nema ama baš nikakve veze.
Pravila Alke
Taj sud ne može biti pogrešniji. Naime, i “Duga “ i “Alkar” - priče koje je Joško Marušić odabrao za predložak svog animiranog filma - priče su koje su i danas posve relevantne.
Obje pripovijedaju o užasu patrijarhalnog društva, a motivi kojima se bave - poput očinskog autoriteta, kušnje muškosti i odnosa građanstva i sela - jednako su relevantne danas, kao i 1909. Sama “Duga”, pak, nevjerojatno je smjela priča o osobi zarobljenoj u krivom spolu, tako da bi je neka kultura manje opterećena predrasudama uzdizala kao prvu hrvatsku “queer” prozu.
Ukratko, ideja da se po “Alkaru”, “Dugi” i Šimunovićevoj “vlaškoj” novelistici napravi animirani art-film, bila je jako mudra. Nažalost, to je i jedino mudro u filmu “Duga”.
Jer, po svemu drugom, taj je film zbrkan, površan i neinteligentan te svjedoči o nedostatku intelektualne pripremljenosti i kreativne discipline svoga tvorca.
Najveći problem je potpuna pripovjedačka kaotičnost. Dramaturški povezujući dvije novele, Marušić film prvo počinje “Dugom”, da bi se na zaplet “Alkara” premjestio dugim historiografskim ekskursom koji se doima kao da je ispao iz “TV kalendara”.
Marušić potom iznebuha počinje tumačiti pravila Alke u sceni koja najviše nalikuje power point prezentaciji, da bi se nakon toga - debelo na polovici filma - prvi put posvetio Salku i Rašici, svojim budućim glavnim junacima! Na Srnu iz “Duge” - tehnički gledano glavnu junakinju - vrati se tek potkraj, i to tako što je iz filma gotovo sasvim izbacio pletilju Savu, bitnog dramskog katalizatora i ključni lik za “feminističku” potku pripovijetke. Sve to skupa Marušić je - da stvar bude gora - uvezao posve nepotrebnom i banalnom okvirnom, igranom scenom. Joško Marušić je nesumnjivo darovit crtač, zabavan karikaturist sa smislom za geg. No, “Duga” predstavlja Marušića kao nekompetentog pripovjedača, čovjeka koji se muči s narativnim izlaganjem. On, očito, spada u one ljude koji nisu u stanju ispričati ni anegdotu iz tramvaja a da putem ne pogube nit.
To nisu jedini problemi. Praveći “Dugu”, u startu je donio dvije rizične odluke. Prva je bila da Šimunovićevu prozu izglobi iz povijesnog konteksta i premjesti u neku neodređenu, legendarnu eru.
Problemi ego-tripa
Posljedica te odluke je bila da se prostor “Duge” doima apstraktno, kao neka “tolkienizirana” Zagora bez one fine koprene klasnih i socijalnih spona koje karakterizira Šimunovićev svijet. Još rizičnija Marušićeva odluka bila je da iz filma ukloni dijaloge, a govor svede na naraciju koju kazuje Krešimir Mikić. Ta rizična stilizacija je, da je umješnije provedena, filmu možda i mogla donijeti neku princ-valijantovsku arhaičnost. No, ako je to bila Marušićeva nakana, nije posve jasno zašto onda nije za naratorov tekst iskoristio izvornu prozu i njen lijepi, arhaični stil. Umjesto toga, Marušić je napisao naratorski tekst koji je banalan poput osrednje školske zadaćnice, a nerijetko služi i tome da - opisuje ono što ionako vidimo!
Doista, čovjek mora imati ego kao kuća da se odvaži u “prepjevavanje” jednog od najljepših stilista hrvatskog jezika, i to učini tako beskrvno i stilski dosadno. Ali, Marušić je vjerovao da može sve, i biti scenarist, i script-doctor, i crtač, i animirani i igrani režiser, i sam svoj producent, a rezultat tog ego-tripa je žalostan.
“Duga” je jedan od najvećih debakla hrvatskog filma u posljednje vrijeme. Taj debakl tim je gorči što je to doista bila perspektivna prilika, film koji je u nečijim drugim rukama mogao biti hrvatski “Azul i Asmar”. Neuspjeh tim više peče što je “Duga” prvi dugi animirani film nove ere, prvi plod težnje da se u Hrvatskoj ustali kontinuitet duge animacije. Nadajmo se da s prljavom vodom u slivniku neće završiti i djetešce.
Inva Mula i Tomislav Mužek razgalili prepunu dvoranu
Središnji program Dana dvorane bio je koncert sopranistice Inve Mule i tenora Tomislava Mužeka. Uz Zagrebačku filharmoniju i maestra Ivu Lipanovića oni su pjevali operne i operetne hitove i kancone, a oduševljena i razgaljena publika tražila je i dobila i nekoliko biseva. Niz događanja koja su bila priređena u gotovo svakom kutku Lisinskog počeo je u Maloj dvorani dodjelom nagrade Ivo Vuljević koju Hrvatska glazbena mladež dodjeljuje za za najistaknutije glazbeno ostvarenje. Ovogodišnji laureat, violinist Marin Maras, održao je tim povodom i atraktivan kraći koncert.
