Nicholas Sarkozy, francuski predsjednik, rekao je u Versaillesu ovih dana da burka nije dobrodošla u Francuskoj jer nije simbol vjere, nego tlačenja žene. Znatan broj francuskih zastupnika zahtijevao je formiranje parlamentarnog povjerenstva koje bi razmotrilo uporabu, odnosno zabranu burke, pa i hidžaba (feredže).
Helen Slatter, medicinska sestra zadužena za vađenje krvi, morala je ovih dana napustiti državnu bolnicu u Gloucestershireu nakon pet godina jer nije htjela prestati nositi zlatno raspelo na ogrlici, iako higijenski pravilnik zabranjuje nakit na zdravstvenim djelatnicima dok rade.
U više evropskih zemalja kažnjivo je voziti se motorkotačem bez zaštitne kacige na glavi, ali je kažnjivo i nositi kacigu na glavi, poglavito integralnu, izvan vožnje.
Francuska kani kažnjavati osobe koje pokrivaju lice na mjestima masovnih okupljanja i blizu njih.
Dvojbeno je, ipak, pripadaju li te vijesti baš sve u istu kategoriju. Koje su od njih prvenstveno religijskog karaktera, a koje sigurnosnoga, kako zdravstvenoga, tako i još više policijskoga?
Lažu li kadikad države predstavljajući kao sigurnosne razloge zapravo povode za religijsku diskriminaciju? Lažu li kadikad vjerske zajednice predstavljajući kao vjerska prava zapravo izliku za ugrožavanje tuđe sigurnosti?
Nije uvijek lako razdvojiti koji običaj zaista pripada u poklad neke vjere, a kada su posrijedi neki bitno raniji običaji koji su urasli u neki vjerski puk. Nisu posrijedi samo pučke pobožnosti, fešte poput badnja na Badnjak ili šarenih jaja za Uskrs. Obrezivanje muškaraca datira od prije Abrahama i postojalo je u Egiptu gdje nije bilo zavjeta s Bogom; spolno sakaćenje žena (otkidanje klitorisa) postojalo je u Africi i prije prodora islama; muslimanski vjerski autoriteti tegobno se i nerijetko uzalud bore protiv toga.
Gdje je u tome burka, ili pak hidžab (ne treba ih brkati)?
| Kada je feredža dragovoljno, možda i prkosno odabran znak identiteta, a kada je ona nametnuti znak pripadanja? |
Uz feredžu je znao ići i zar (polumjesec), po arapskome nikab, kojim se zakriva i lice, uobičajen u arapskim zemljama blizu Perzijskog zaljeva.
U Iranu muslimanke nose čador (šator), tj. feredžu koja se širi u plašt i pokriva odjeću i tijelo, ali ostavlja lice otkrivenim, a u Paštunki i Afganki je i lice pokriveno gustim vezom, a takav se čador zove burka. Kur’an kaže da se valja pokriti, ali ne propisuje precizno što sve. Katolički prelati kaldejskog obreda nose fes i čalmu, malo se razlikujući od sunitskih imama s ahmedijom oko fesa (lijep pregled tih pokrivala je na internetskoj adresi www.dieter-philippi.de/mydante_1479.html.
Kada je feredža dragovoljno, možda i prkosno odabran znak identiteta, poput križa o vratu one učenice kojoj su ga nasilno skinuli u Makarskoj prije tridesetak godina, nad čime su se mnogi od nas zgražali? Kada je ona nametnuti znak pripadanja?
To nije svejedno. Kao što nije svejedno stavlja li netko križ na se radosno, jer ga voli, ili ga mora trpjeti i kada ga ne želi, ponegdje u školi, ili u sudnici. Kao što nije svejedno drži li se netko neradne subote (ili nedjelje) jer je posvećuju, čak žrtvuje Bogu, ili je mora trpjeti kad vjera maše državnim pendrekom.
Sloboda je ključna determinanta. U prvom slučaju posrijedi je znak slobode, u drugom slučaju znak ograničavanja ili čak nijekanja slobode.
Čini se jasnim da prikrivanje lica ne treba dopustiti kada to pomaže kriminalu - bila to kefija preko lica klinca koji razbija izlog, integralna kaciga na glavi pljačkaša banke, burka preko tijela i oružja mahnitog talibana, ili naprosto šal preko lica huligana oko stadiona. Čini se jasnim da ga ne treba podržavati kad je to sredstvo ili simbol gaženja osobne slobode. A nje ima samo ondje gdje postoji sloboda izbora bez pritiska.
Hegelovu tezu da je “sloboda spoznata nužnost” Popper je osudio kao reakcionarnu predrasudu, upozorivši da one koji djeluju pod pritiskom tiranije nimalo ne oslobađa ta spoznaja.
Inoslav Bešker
