Željezni most na Drini, sagrađen još u vrijeme Austro-Ugarske, srušen je u NATO-ovu bombardiranju u jesen 1995., uoči završnih vojnih operacija i potpisivanja Daytonskog sporazuma. Preko improvizirane drvene konstrukcije i danas prolaze automobili. Na ogradi mosta pokraj velikog zatvorskog kompleksa KP doma Foča netko je ostavio buket ljubičastih ruža. Plastične ruže jedini su spomen za 260 nestalih Bošnjaka, odvedenih iz Ka-pe doma, danas Kazneno-popravnog zavoda Foča. Vjeruje se da ih je većina stradala baš na tom mjestu. Od 2800 ubijenih u ovome ratu u Foči, deseci su s njega bačeni u Drinu.
Grad mladosti
Drina se ovog ljeta povukla pa se na nekim mjestima može i pregaziti. U plićacima nakratko pripitomljene rijeke igraju se djeca. Gradić od petnaestak tisuća stanovnika krajem kolovoza pun je mladih, većinom djevojaka: s dvije tisuće studenata i pet fakulteta, barem sada kad pod ljetnim nebom ožive i najsiromašniji bosanski gradići, Foča se doima kao grad pun mladosti i budućnosti.
Dok dalmatinska mjesta krase veliki plakati Ante Gotovine, Foča se danas ne diči svojim haaškim optuženicima, iako ih ima čak 11, gotovo kao Srebrenica. Ne računajući Karadžića i Mladića. Jedino Vojislav Šešelj s malih plakata poziva na promociju neke od dvadesetak knjiga koje je napisao u haaškoj ćeliji.
Zvornik, Višegrad i Foča stari su gradovi na Drini, na srednjovjekovnom putu dubrovačkih trgovaca prema Solunu i Carigradu. Glavni su junaci nekih od najljepših sevdalinki, i poprišta najstrašnijih zločina, u ovom i prethodnim ratovima.
Uspjeh u crnoj rupi
Godinama nakon što su Biljana Plavšić i Milorad Dodik 1998. uz pomoć tenkova SFOR-a srušili vlast Radovana Karadžića, izmjestili središte srpskog entiteta s Pala u Banju Luku i počeli rušiti ratne rovove prema ostatku Bosne i Hercegovine, Foča je ostala tvrdi bastion Karadžićeva SDS-a, možda najmračnije mjesto tamnog vilajeta, u koje nećete svraćati ako baš ne morate.
Istočni dio Republike Srpske ostao je godinama mjesto straha, nasilja, kriminala i bijede, neriješenih ubojstava i bombi koje su eksplodirale dugo nakon kraja rata, ali sada u unutarsrpskim obračunima. Carstvo kriminalaca i haaških bjegunaca, koji su mirno ispijali kave po gradu dok ih je NATO helikopterskim desantima lovio po okolnim planinskim zabitima. Povijest se i u tome ponovila: do 1957. ili dvanaest godina od kraja Drugog svjetskog rata tadašnja jugoslavenska vojska hvatala je ostatke četničkih grupa po planinama iznad Foče.
Ista ta Foča danas se u svjetskim medijima ističe kao točka nade za jednu novu Bosnu i Hercegovinu.
Foču je proslavio Zdravko Krsmanović: dvaput su građani na direktnim izborima, i jednom na referendumu, glasali za čovjeka koji poručuje da mu je cilj očistiti Bosnu od mržnje i ratnih strasti, vratiti nadu i protjerati vladavinu straha:
“Ako sam to uspio ovdje u Foči, crnoj rupi Balkana, to je dokaz da je to moguće u čitavoj Bosni i Hercegovini”, ističe pun optimizma i energije 51-godišnji inženjer građevine s magisterijem iz politologije. On govori o budućnosti, o Bosni i Hercegovini u Europskoj Uniji, u koju po njegovu mišljenju ne može ni s ovakvim entitetima ni s ovakvim liderima, o potrebi da i Bosna dobije svog Kemala Atatürka, ili makar nekoga poput Borisa Tadića u Srbiji i Ive Josipovića u Hrvatskoj, koji bi konačno pružio ruku susjedima i ovaj provizorni, krhki daytonski mir učvrstio na novim, zdravim temeljima.
Odlazak u Goražde
Ukratko, priča kao neki parlamentarni zastupnik koji se upravo vratio iz Bruxellesa i Strasbourga s dobrim dnevnicama. A on je gradonačelnik Foče, gradića s jednom od najmračnijih epizoda u ovom ratu.
Krsmanović nije odjednom zabljesnuo, svoju karizmu gradi već godinama. A što je prvo učinio kad je izabran 2003. godine: otišao je u 30-ak kilometara udaljeno Goražde, jedinu preživjelu bošnjačku podrinjsku enklavu nakon pokolja u Srebrenici i Žepi. Ne samo što je kao srpski političar otišao u bošnjačko mjesto, što i danas većina izbjegava držeći se vlastitih torova, nego je s tamošnje TV postaje osudio i zločine i ratnu politiku SDS-a.
“I tadašnja vlast mora snositi odgovornost. Ako ste bili na vlasti kad je zločin počinjen, kad se silovalo i ubijalo, ne možete se praviti da niste odgovorni”, prepričava. To je bio šok. S tim potezom počeo je stvarati imidž čovjeka koji vjeruje u budućnost Bosne i Hercegovine, koji poštuje sve građane i sve narode, a trenutno vladajuće i u srpskom entitetu i u BiH bez pardona naziva kriminalcima, pa čak i fašistima.
Smeće se bacalo u Drinu
Nakon Goražda, Krsmanović je otišao u Sarajevo i pozvao izbjegle Fočake da se vrate. Poslušalo ga je njih 4500. Krenuo je obnavljati džamije, izbacio pravoslavna obilježja iz općine poručujući da je on gradonačelnik svih, a kad su se sve stranke digle na noge tražeći da ga smijene kao nacionalnog izdajnika, građani su ga obranili na referendumu. Na idućim izborima, 2008., ponovno je pobijedio. Danas o njemu londonski Sunday Telegraph objavljuje veliku reportažu kao o čudu i novoj nadi Bosne, o njemu je prije par mjeseci pisao Roy Gutman, Pulitzerom nagrađeni autor knjige o genocidu u BiH.
Krsmanović je rodom iz Foče i čitav rat proveo je tu, kao direktor lokalnog građevinskog poduzeća. Nije se slagao s ratnom politikom SDS-a, kaže, i nije to krio. U politiku je ušao 1997. kad je osnovao lokalni ogranak Socijalističke partije. “Kad se nitko nije usuđivao napraviti opoziciju SDS-u, kad se za to maltene ubijalo”, ponosan je. Za načelnika se kandidirao zato što to nitko drugi nije htio. “Bilo je bezizgledno: da je SDS stavio konja za kandidata, konj bi pobijedio.” No pobijedio je Krsmanović. Smeće se tada bacalo ravno u Drinu, na gradskom stadionu je krava pasla, stari načelnik se vozio u 18 godina starom automobilu kupljenom u Berkovićima pokraj Stoca, najvećoj tržnici ukradenim autima u Europi. Tada je shvatio da su ga građani izabrali jer doista žele promjenu. I da im je to dužan.
- Primijenio sam šok-terapiju: radikalne promjene u kratkom roku. U tom šoku ljudi su se oslobodili straha, a kako su me žestoko napadali, tako mi je jačala podrška: počeli su razmišljati jesam li ja doista nacionalni izdajnik, ili je možda prava istina ono što ja govorim, da je pravi srpski nacionalni interes mir, mir, mir - govori Krsmanović.
Promjenu su odmah primijetili i strani diplomati i razne humanitarne agencije: Foča je bila među nekoliko gradova u BiH koji su zbog vlasti tvrdolinijaša bili pod sankcijama a nisu dobili ni dolara od milijardi koje su se iza rata slile u BiH za povratak i obnovu. Nakon Krsmanovićeva dolaska, krenule su investicije: samo od UNDP-a dobili su 15 miljuna dolara, sagradile su se škole, fakulteti, sportska dvorana. I Krsmanović je ponovno dobio glasove. Na prošlim izborima prije dvije godine sam Milorad Dodik na predizbornom skupu u Foči urlao je protiv njega. Dodik je dobio nevjerojatnih 51 posto glasova u Republici Srpskoj, ali Krsmanović je pobijedio u Foči.
Još u prvom mandatu, najprije je očistio grad, a potom uložio novac u kazalište, da “kulturom ubije nekulturu”. Sad se hvali juniorskim nogometnim natjecanjima, na koje su ove godine došli Hrvati, Slovenci i juniori Newcastlea, i sa 50.000 ljudi iz čitavog svijeta koji su došli na poznati rafting na Tari. Godinama prije nitko se nije usuđivao doći u Foču.
Sve što je učinio u Foči, Krsmanović sada želi vidjeti u čitavoj Bosni i Hercegovini. Prvorazredan srpski nacionalni interes su mir, suradnja sa susjedima, jačanje države BiH a ne Republike Srpske, jer samo s državom možemo u Europsku Uniju, a s entitetima jedino u novi rat, ponavlja Krsmanović. “U drugoj varijanti Srbima u Bosni se može dogoditi isto što i Srbima u Hrvatskoj: ne možete stalno gurati prst u oko nekome i ne očekivati reakciju”, upozorava.
Savez s Hollywoodom
Izbori u BiH su ubrzo, 3. listopada. Krsmanović na njih izlazi zajedno sa strankom Danisa Tanovića: dobitnik Oscara za film “Ničija zemlja” prije dvije godine utopijski je krenuo u osnivanje nove stranke, nadnacionalne i multietničke, s mladim i javnosti nepoznatim licima. Iako osnovani samo šest mjeseci prije lokalnih izbora, uspjeli su dobiti jednog načelnika i 23 vijećnika širom BiH, te zajedno sa SDP-om formirati vlast u Sarajevu.
Stanje kao 1991.
Koalicija Naše stranke (Tanović je potpredsjednik) i novoosnovane Krsmanovićeve Nove socijalističke partije prva je koalicija dviju stranaka sa sjedištem u dva različita entiteta koje na izbore izlaze s istim listama u oba dijela podijeljene države. Sam Krsmanović se nije kandidirao: anketa američkog NDI-ja pokazala je da bi bio treći po popularnosti u borbi za novog predsjednika RS-a. “Procijenio sam da bih time samo pomogao Dodiku da pobijedi jer bi se glasovi raspršili”, objašnjava Krsmanović.
Ove izbore smatra presudnima za budućnost BiH.
- Ovo je historijski trenutak. Sad imate stanje koje umnogome podsjeća na 1991.: homogenizaciju naroda, strašnu ekonomsku krizu, još uvijek imate svu silu naoružanja, svježe rane iz rata i nedefinirane odnose sa susjedima. Sukobi su vrlo mogući, ne onog intenziteta kao 1992. - 1995., nego kroz terorističke akcije i incidente, što se već događa, od ubojstva na stadionu na Širokom Brijegu, preko bombaškog napada na policiju u Bugojnu, do stvaranja vehabijskih enklava i formiranja ravnogorskog četničkog pokreta po mjestima u Republici Srpskoj. To miriše na libanonizaciju BiH - upozorava načelnik općine Foča. Sadašnji sistem “što gore to bolje” odgovara sadašnjim vlastodršcima, a ako oni ponovno pobijede, upozorava, teško će se uspostaviti vlast na razini BiH jer će postojeći političari sve učiniti da dokažu da je ta država neodrživa i da počnu crtati nove karte.
No ako je suditi po slučajnom uzorku naših 15-ak sugovornika po Foči, od studenata do penzionera, Krsmanović će teško opet pobijediti. Dok smo hodali s gradonačelnikom po gradu, na svakom koraku građani su mu oduševljeno prilazili i rukovali se s njim, ali kad smo sami krenuli razgovarati s prolaznicima, redom su bili protiv.
Zamjeraju mu što je Foču previše zadužio, što sve poslove radi njegova građevinska tvrtka, poneko i što se sam obogatio. “Predugo je na vlasti”, tumači nam mladić zaposlen u kladionici, koja reklamira klađenje na borbe pasa. Učinio je više nego svi prije njega, hvali ga na sva usta jedino umirovljeni Milivoje Milanović. Doduše, upravo su radnici gradskim novcem asfaltirali njegovu strmu ulicu na rubu grada. Na drugom kraju grada, dok je ezan pozivao na popodnevnu molitvu, Rade Elez prekida cijepanje drva da bi nam objasnio da nemaju zašto glasati za njega: sve propada, mladi nemaju posao. Ni oni stariji: njegova supruga Jovanka, koja se iz stana na prvom katu zgrade spustila s džezvom tek skuhane kave, već 14 godina traži posao. Njih četvero - Rade, Jovanka, kći s friškom diplomom kriminalistike i zet - žive od Radine penzije.
Ni Srbi nemaju posla
Iako je vrijeme ramazana, pozivu na molitvu odazvala se samo 76-godišnja Zizija Kulašević. “Ona mi je jedini džematlija”, žali se 22-godišnji Faruk Džankić, imam Atik Ali Pašine džamije iz 16. stoljeća. Jedina je obnovljena od 12 srušenih u gradu. Točno je da se u Foču vratilo oko 4500 Bošnjaka, ali to se odnosi na općinu, a ne na sami grad: na području općine prije je živjelo 20.000 Muslimana, ili 51 posto, dok su u gradu Srbi bili većina sa 55 posto. Od 5500 Bošnjaka iz grada vratilo ih se tridesetak.
“Ovdje je problem što ni Srbi nemaju posla”, objašnjava mladi imam. Samo politika nije dovoljna, mada su s Krsmanovićem nestali pritisci i tenzije. Baka Zazija bila je protjerana i u onom ratu, tada u Sarajevo, sada u Goražde. U onom joj je otac poginuo. “Srećom što živ čovjek sve zaboravi”, kaže, i nabraja tko joj je sve stradao u ovom. Na pitanje koja je razlika između onoga i ovoga doba, kaže da je u tome što je Tito tada naredio da se svi imaju vratiti na svoje. Sada takve naredbe nije bilo, pa su Fočaci prodali kuće i imanja za sitne pare i ostali u glavnom gradu.
