- Dom, čak i onaj najbolji, ne smije niti jednom djetetu biti dom - bila je prva rečenica koju mi je rekla Jasna Kelava Ćurković, dugogodišnja ravnateljica Dječjeg doma Zagreb, kad sam je upoznala prije desetak godina. Bila je to začuđujuća, gotovo nerazumljiva izjava jedne ravanteljice Doma.

- Lošija od doma je samo biološka obitelj iz koje su djeca izdvojena, jer im je tamo bio ugrožen život. Ali njihov boravak u domu mora se mjeriti u danima, nikako godinama! Dijete treba obitelj - udomiteljsku, posvojiteljsku ili dobru biološku obitelj, ali svakako obitelj - kaže.

Splet tragičnih okolnosti

Čvrsti stav da niti jedno dijete nije zavrijedilo domski život obilježilo je njezin sasvim osebujni rad i zalaganje za što kraći boravak djece u domu, što lakše i brže posvajanje i što bolje i kvalitetnije udomiteljstvo.

Jasna Ćurković Kelava na čelu Doma za djecu našla se slučajno, spletom tragičnih i nepredvidivih životnih okolnosti. Rođena je u Glamoču. Završila je Medicinski fakultet i specijalizirala pedijatriju u Splitu. Zaljubila se i udala za kolegu dr. Lojza Kelavu. Ubrzo su dobili i kćerkicu, radili su u glamočkom domu zdravlja. A onda je došao rat. Njezin suprug ubijen je kao prva civilna žrtva rata u BiH. S dvogodišnjom kćerkom Jasna Ćurković Kelava ostala je sama. Prebjegla je 1992. u Zagreb, bez posla i egzistencije. Najčudnijim putevima ponuđen joj je posao ravnateljice doma u Nazorovoj. Prionula mu je punim plućima, s ogromnim entuzijazmom i s bezbroj logičnih pitanja koja postavljaju ljudi neoguglali dugogodišnjim radom u socijali.

Što se događa s djecom nakon što napune 18 godina, pitala je. Ništa, prepušteni su sebi, takav je zakon, mi brinemo o njima dok su djeca. Nakon 18. su odrasli.

Uspjela u nemogućem

Molim?!? S 18 godina, bez roditelja, bez doma, posla i škole oni su odrasli ljudi? Pa vi niste normalni, rekla im je. Počela je svoju prvu od mnogih kampanji, postala je prva menadžerica u socijali, daleko prije nego je taj izraz postojao.

Četiri je godine ponavljala priču o djeci bez ikoga svakome tko ju je htio slušati. Dojadila je, kaže, i Bogu i vragu, sve dok 1997. gradska uprava nije kupila jedan stan i rekla joj: evo ti, pa da vidimo što ćeš sad učiniti. Vidjet ćeš da je to nemoguće. Ipak je uspjela. Organizirala je prve stambene zajednice na ovim prostorima, Slovenija je taj model preuzela gotovo 10 godina kasnije. Danas ima sedam stanova u Zagrebu u kojem žive djeca nakon što napuste dom. U stanu se uče samostalnosti, prvi put se susreću sa svakodnevnim životom: prvi put vide kako izgleda perilica rublja i pokušavaju ispeći jaje. Tu ostaju dok ne pronađu posao i ne uštede novac za novi start.

Neumorni borac

- To je projekt na koji sam posebno ponosna - kaže Ćurković Kelava, prebirući po slikama bivših i sadašnjih stanara i pričajući njihove priče. Nitko nije otišao, a da mu nismo našli posao, kaže. Javljaju joj se i godinama nakon što odu, pohvale se uspjesima, traže utjehu u neuspjesima.

Druga velika stvar su stipendije za studente koji su bili domska djeca. Iako danas izgleda da je to samo po sebi razumljivo, uvjeriti u to nadležne također je trajalo godinama.

Neumorni je borac za transformaciju domova kakve danas poznajemo, za njihovu prenamjenu, za ubrzanje posvojenja.

- Dom ne smije biti ničiji dom. To ne znači da ih treba zatvoriti - dapače! Tu rade vrhunski stručnjaci, koji mogu biti nenadoknadiva podrška udomiteljskim obiteljima, možemo nuditi vrtiće za socijalno ugroženu djecu, poludnevni ili dnevni smještaj i ranu dijagnostiku - kaže Kelava.