Kao u nekom klišeju o ženskom rodu, smatram se nježnim, skrbnim, brižnim stvorenjem s katkad više, katkad manje frivolnim nagnućima, no jedan od mojih najdražih, orgijastički najdražih filmskih citata odnosi se na - osvetu. Srsi mi uvijek prođu tijelom kad Russell Crowe, da ne velim Maximus Decimus Meridius, zapovjednik armije s Rajne, bla bla, ukratko, Gladijator, kaže pokvarenom, taštom Komodu: “Ja sam otac ubijenog sina, muž ubijene žene. I osveta će biti moja, na ovom ili na drugom svijetu”.
Oni koji su pretrpjeli najgora zla i preživjeli znaju poslije što im je i kako činiti da ipak dođu do svog cilja. Moja prijateljica, odvjetnica koja se bavi razvodima, tvrdi da nju sabranost, fokusiranost, usmjerenost ka cilju kod naše premijerke Jadranke Kosor nije iznenadila. Jadranka, veli prisno Nela, ona je prošla ono najgore od moderne ženske sudbine: bila je samohrana majka, nesretna u ljubavi (ne znam otkuda to Nela zna, no tvrdi da joj tri važna muškarca u njezinu životu nisu pomogla kad je trebalo). U politici je bila sa strane, u kutu nikome na putu, postala je lider uz poniženje (kako drugačije opisati inauguraciju u kojoj te muškarac, šef opiše kao vjernu, požrtvovnu, samozatajnu, dakle ancillu). Poput gladijatora, ona je prošla iskušenja i zna da se do ciljeva ne dolazi lako i da je u životu ponekad najvažnije zatomiti oholost i polako, na kraju doći do cilja. U jednoj mojoj gotovo stotinu godina staroj, obiteljskoj latinskoj vježbenici prominentna je poslovica koju u posljednjih 50 godina, otkako je počelo doba pomahnitalog narcizma, nitko više ne citira: “Oj, oholice, što se oholiš, tvoja će te oholost nadvladati…”
Rad i upornost se isplate
Dante i mnogi drugi koji su teologiju shvaćali ozbiljno oholost su smatrali najgorim grijehom (Lucifera je pretvorila u palog anđela jer je pomislio da se može takmičiti s Bogom). Zasad, čini se, od naših političara jedino su Jadranka Kosor i odnedavno Vesna Pusić shvatile da nas oholost neće daleko odvesti, da je ponekad potrebno zatomiti ponos u ime dalekosežnih ciljeva.
Jednom davno uvijek kontroverzna Julie Burchill analizirala je Margaret Thatcher, za koju bi bilo, kaže, prirodno da ju je mrzila kao kći britanskog, komunistički nastrojenog radnika i kao novinarka okružena isključivo libertinskim ljevičarima. No, ona ju je, tvrdi, obožavala jer je napravila više za samopoštovanje britanskih mladih cura od bilo koje feministkinje: naprosto im je rekla da se rad i upornost isplate, da mogu postići sve što u životu žele. Bruchillova tvrdi da je jedna od najboljih osobina Thatcherice bila njezina sposobnost da iz drugih političara izvuče - ono najgore. Ljevičari, izrijekom odani feminizmu i svim mogućim novostečenim ženskim pozicijama, iza leđa sprdali su se po novinama s njezinim životom i brakom jer “Denis uvijek ide nekoliko koraka iza nje”, a 1983. pokrenuli su i kampanju da je unište s nevjerojatno politički nekorektnim sloganom “Ditch The Bitch”.
Komičar Jonathan Miller izrugivao se s njezinom “odvratnom, provincijalnom uljudnošću”, a filozofkinja Mary Warnock našla je za shodno primijetiti da joj je skoro pozlilo kad je čula da je Mrs T kupila još jednu “decentnu” svilenu bluzu s mašna-ovratnikom u Marks & Spenceru. Jesu li to argumenti s kojima se ruši političarku? Te je decentna, te joj je muž prihvatio da pokraj sebe ima alfa ženu…
Ili, na početku karijere, dok je još bila ministrica u Heathovoj vladi, jedan ju je pijani Torijevac na večeri na broju 10 u Ulici Downing zapitao ima li imalo istine u traču da je ona žena. Je li to bila šala na račun njezine sposobnosti ili hrabrost pijanca da artikulira strah od jake žene? Ona je sve to hladno pretrpjela, nije se svađala, čak nije uzvratila starom pohotnom Mitterrandu s dvostrukim životom kad je za nju rekao da ima “usne Marilyn Monroe i Kaliguline oči”.
“Margaret Thatcher je išla težim, usamljenim putem. Bila je spremna na drastične poteze i imala je veliko samopouzdanje - a kako je bila žena, to je puno više nego išta drugo razlog što joj neki dijelovi društva nikad nisu oprostili”, kaže Julie Burchill, Guardianova i Timesova kolumnistica. Čini mi se da je vrlo slično prošla i Vesna Pusić, jedno vrijeme krajnje neomiljena među, što bi rekao pok. Tuđman, hrvatskim pukom. Nisu joj opraštali što je govorila istinu o Bosni i generalima, no naročito zato jer je to govorila žena, i to čvrsto, samopouzdano, pomalo ex cathedra, što je u posljednje vrijeme - razborito - korigirala. Ukratko, i ona se odrekla oholosti, tipične karakteristike muškog političara.
Nabrekla prepotentnost
Moram odmah dodati da mi se čini da Barack Obama doista nije ohol; ponosan svakako, ohol nikako. Kako bi inače dopustio da ga Michelle u javnosti tako često “pere” zbog proverbijalnih muških čarapa iza kauča i konstatira da će u njezinu vrtu iza Bijele kuće “svi čupati korov kad im ona to kaže, uključujući i predsjednika”. Ili kako bi inače smogao snage da posve u duhu neofeminizma primijeti da nije dobar otac jer svojoj djeci ne posvećuje dovoljno vremena.
Za razliku od njega oholi Berlusconi nije mogao otrpjeti naglu Obaminu slavu, za koju je valjda osjećao da njemu oduzima mjesto pred reflektorima, pa je išao zbijati sulude šale na račun Obamina izgleda i on - iskvarcan poput transvestita - spominjati solarije. S druge strane, protestantkinja Angela Merkel, kći luteranskog svećenika, mirno je pretrpjela nevjerojatnu Berlusconijevu neuljudnost kad je brbljao tko zna s kime, možda i s nekim svojim novim tinejdžerskim trofejem, dok ga je ona čekala da se formalno pozdrave na jednom od summita najvećih.
Kod muškaraca na vlasti prepotentnost vrlo često prerasta u osjećaj omnipotentnosti koju, posve u duhu mongolskih i tatarskih ratnika, treba dokazati seksualnim osvajanjima. Muškarcima je biološki zadana ideja da diseminiraju svoje gene, naročito kad se osjećaju kao pobjednici. To je jako loše za političare, uvijek vodi u neke neprilike, kompromise, prilike za ucjene protivnika. Sjetimo se samo toliko popularnog, karizmatičnog Billa Clintona koji si naprosto nije mogao pomoći i odvojiti moć, libido, i što bi vulgarno rekli momci, narediti manjoj glavi da sluša veću, baš kao što to nije mogao ni Kennedy, ni svaki drugi američki kongresnik, čije se afere s prostitutkama samo nadovezuju jedna na drugu po američkim medijima. Žene, s druge strane, one su biološki mišljene da izdrže dugotrajne napore, da potisnu svoje želje i potrebe zbog viših ciljeva (bilo djece ili države, kao u slučaju Elizabete I.), da se ne prave važne i zbog toga upadaju u neprilike.
One ne srljaju luđački
Ili kao što je Marko Aurelije pisao svome oholom, ambicioznom sinu Komodu: dobrog državnika krase četiri velike vrline: mudrost i pravednost, ali ništa manje suzdržanost, danas bismo rekli samokontrola, te na koncu hrabrost (ne ona luđačka sa srljanjem u neprilike, već prava hrabrost za odluke koje neće od prve polučiti odobravanje masa, ali su nužne kao i rez kad je tumor u pitanju). To su osobine koje su puno češće u žena nego u muškaraca, pa se trebamo zapitati jesu li žene doista bolji političari, kako nas danas uči primjer pametne teoretičarke kvantne fizike i kemije i potom političarke Angele Merkel.
No, to je krivo postavljeno pitanje, što bi rekle die-hard feministkinje, jer žene nisu na taj način kompetitivne; kad su najbolje, žene nisu usmjerene da unište protivnika, pa se možda ne trebaju ni stavljati u kontekst tko je jači i bolji, već tko je mudriji, suzdržaniji, odmjereniji, čvršće fokusiran na dugoročne ciljeve. Je li ovo samo žensko mišljenje? Što muškarci misle o tome? Moj cinični, ali politički realističan i upućen muž na pitanje jesu li žene bolje političarke odgovorio je poput muškog političara: “Žene su bolje za pospremanje…”.
