ZAGREB - U dva odvojena prostora umjetnica je izložila fotografije djevojaka u maturskim haljinama i fotografije starijih žena s haljinama u kojima će biti pokopane.

Riječ je o fizički odvojenim ciklusima, koji tek u glavi gledatelja čine jedinstvenu izložbu. Maturske je haljine sašila majka Margarete Kern, gospođa Anica Glišić, koja je u svome stanu u Banjoj Luci otvorila neformalni krojački salon. Djevojke joj dolaze sa slikama iskinutim iz novina, na kojima su haljine kakve bi željeli nositi, a ona ih kopira, prilagođava i kroji. Tako nastaju kopije i interpretacije dizajnerskih haljina, u kojima, po gradskom običaju, maturantice prošetaju ispred robne kuće Boska.

FOTOGALERIJA

Imitacija: Djevojačke haljine  sugeriraju potragu za identitetom, bosansku imitaciju života

Margareta Kern je te djevojke slikala u njihovim domovima, iza leđa im se vide plišani medvjedići, regal s početka osamdesetih, trosjedi s prekrivačima kakvi su bili u modi prije dvadesetak godina. U toj savršenoj bosanskoj imitaciji života vidljivi su njihovi snovi i interesi, sustavi vrijednosti jedne tranzicijske generacije, posljedice rata i gubitak kontakta sa svijetom i mogućnosti da se izađe negdje van.

U drugom ciklusu, koji je, posve paradoksalno, puno vedriji, fotografijama se ilustrira i komentira neobičan običaj, živ na većem dijelu Balkana, da starije žene godinama pripremaju odjeću za pokop. Umjetnica je i njih slikala u njihovim životnim prostorima, u sobama koje su često ispunjene religijskim insignijama, toliko da nalikuju kapelicama ili mjestima gdje smrt posve prirodno i svakodnevno boravi. Nalazila ih je po Bosni i Hercegovini te Hrvatskoj, pravoslavke i katolkinje. Većina ovih fotografija ispunjena je jarkim bojama i obilježena onom vrstom živoga nereda, ispunjenog stotinama detalja, koji unutar slike otvaraju više različitih planova, da je njihova životnost skoro šokantna s obzirom na povod i koncept.

T radicija: Staračke oprave  potvrda su   neokrnjenih, tradicionalnih identiteta

Dok prvi dio izložbe sugerira potragu za identitetom, ili barem nekom imitacijom, drugi je potvrdom jakih i neokrnjenih tradicionalnih identiteta, nečega što je nadživjelo rat i smrt, što i dalje traje i protagonisticama pruža osjećaj sigurnosti i spokoja. Ako bismo ovu tezu željeli dalje raspjevavati, mogli bismo reći da su žene Margarete Kern nesigurne u životu i samopouzdane pred smrću. Izložba “Odjeća za život i smrt” djelo je mlade žene, rođene u Banjoj Luci, koja je 1992, ne stigavši ni maturirati, pred ratom emigrirala u Veliku Britaniju. Tamo je ostala, završila školovanje, formirala pogled na svijet i, na stanovit način, situirala svoju građansku osobu.

No, kako čovjek ne može postati nešto drugo a da prestane biti ono što je već bio, zapravo, kako je nemoguće brisati identitete, nego ih se može samo naslagivati jedan na drugi, onako kako žene naslaguju svoju posmrtnu opravu, tako je Margareta Kern, boraveći u majčinom krojačkom salonu i snimajući po banjalučkim stanovima, obavljala jedan važan autorefleksivni čin i postupak.  Imitacija života koju je pratila preko maturskih haljina zapravo je, u najvećoj mogućoj mjeri, i imitacija identiteta. Čovjek ga se ne može odreći koliko bi god htio, koliko mu god više ne treba i koliko god djelovao kao imitacija. Na jednoj slici, snimljenoj u Orubici, u Hrvatskoj, žena sjedi na otomanu ispred jeftine zidne tapiserije na kojoj je reproducirana posljednja večera. Bosa je, ruke drži u krilu.

Njezina glava našla se tamo gdje na slici sjedi Isus Krist. Ne bismo to, vjerojatno, ni primijetili da nije ženinog izraza lica, koji nije ni tužan ni zamišljen. Ona niti pozira, niti je sasvim opuštena. Izgleda kao onaj koji čeka. Taj ženski Isus na fotografiji Margarete Kern jedan je od mogućih odgovora na pitanje zašto uopće fotografirati.
Miljenko Jergović