Židov kojemu država ne da da bude Hrvat

Objavljeno: 21.09.2008

Kada mi je 12. svibnja ove godine kolegica Sandra Milković, dopisnica Jutarnjeg lista iz Izraela, javila da je Vojko Šterk iznenada i mimo svakog protokola faksom iz hrvatske ambasade pozvan na ručak s predsjednikom Mesićem, bio sam kao rijetko kada ispunjen zadovoljstvom i ponosom zbog našeg novinarskog posla.

 Nekoliko dana prije toga Jutarnji je list objavio njezin tekst o skandaloznom dopisu s potpisom hrvatskog ministra unutarnjih poslova Berislava Rončevića, kojim se Vojku Šterku  odbija prijem u hrvatsko državljanstvo. Tomu je prethodilo sedam godina njegovih nastojanja da dobije ono što mu je oduzeto 1949. pri ukrcavanju na brod kojim je otplovio u Izrael.

Rođen je u Zagrebu 1929. godine. Otac mu je bio ugledni zagrebački arhitekt Vladimir Šterk za kojega sam kaže da je bio najprije Hrvat, a tek onda Židov. Nakon očeve smrti u ožujku 1941. godine, Vojko Šterk je s bratom i majkom uspio u Zagrebu preživjeti rat i zločinački režim koji je pogubio 22 člana njihove obitelji. Nakon rata u Zagrebu je i maturirao te počeo studirati agronomiju. Kada je 1948. Jugoslavenska jevrejska zajednica iz Beograda pozvala sve Židove koji to žele na preseljenje u Izrael, Šterkovi, kao i svi ostali koji su prihvatili poziv, nisu znali da će ih u riječkoj luci na  mostiću do brodske palube čekati službenik s pripremljenim dokumentom o odricanju od državljanstva.

Bez potpisa na taj dokument nije se moglo na brod, a natrag se nije imalo kud jer sav je život već bio spakiran u ono malo kofera koliko im je bilo dopušteno ponijeti. Potpisao je i Vojko Šterk, ali nije zaboravio svoju prvu, staru domovinu. Kako sam voli reći, ostao je zauvijek negdje između dva svijeta, ali i s bogatstvom osjećaja da ima dva doma - jedan u Zagrebu, a drugi u Jeruzalemu.

Razgovor s Mesićem
Prošao je mukotrpan put svih imigranata, naučio novi jezik i novo pismo, zaposlio se, sa Zagrepčankom slične sudbine Evom Rechintzer zasnovao obitelj, dobio djecu i unuke, bio izraelski vojnik, dočekao mirovinu i kao umirovljenik se zaposlio u Muzeju holokausta, jeruzalemskom Yad Vashemu, gdje na pet jezika dočekuje i u postav upućuje posjetitelje sa svih strana svijeta. Među njima je 2005. bio i hrvatski predsjednik Mesić čiji ga je govor ohrabrio da nastavi probijanje kroz hrvatsku birokraciju u nastojanju da vrati ono što mu po svakom ljudskom i Božjem zakonu pripada: državljanstvo zemlje u kojoj je rođen i s kojom ga povezuju snažne emocije i sjećanja. Želi samo jedno: barem jednom ponovno doći u svoju prvu domovinu kao njezin građanin, a ne kao stranac.

Na početku spomenutog ponedjeljka ponadao sam se da su našeg predsjednika, pravdoljubiva govornika, dotaknula dva članka objavljena u našim novinama i da će dati sve od sebe u ispravljanju ove nepravde. I doista, kako smo poslije također izvijestili, Vojko Šterk je bio na ručku za visoku hrvatsku državnu delegaciju i neke Hrvate koji žive u Izraelu. Dobio je Šterk tada i priliku za kratak razgovor s Mesićem kojega on još i danas s poštovanjem naziva ekscelencijom. Predsjednik mu je rekao da je dobro upoznat s njegovim slučajem i svečano, pred svjedocima, izjavio da će tu stvar pokrenuti čim se vrati u Hrvatsku. Gospodin Šterk tada ga je obavijestio da u rujnu planira doći u Hrvatsku na 60. godišnjicu mature svoje generacije iz Druge muške realne gimnazije i da bi volio doći kao Hrvat, a ne kao stranac. Predsjednikov odgovor je glasio: “Dotad bi sve trebalo biti u redu”.


Dolazak u Zagreb
Došao je rujan i gospodin Šterk je sa suprugom doputovao u Hrvatsku, ali opet kao stranac. S njegovim je predmetom očito i dalje sve “u redu”, na onaj način kako to ministar Rončević svojim potpisom svjedoči da treba biti “u redu”. Ništa se nije dogodilo, Vojku Šterku nitko ništa novo nije javio. Predsjednik i dalje drži pravdoljubive govore i očito je ili potpuno nemoćan, ili potpuno nezainteresiran da riješi jednu, s predsjedničkih visina gledano, sitnu i neznatnu nepravdu.

No, ja sam ipak i dalje ponosan i sretan zbog svog novinarskog posla jer sam, zahvaljujući njemu, imao sreću i čast upoznati Vojka Šterka i njegovu suprugu, šetati s njim po Zagrebu koji je njegov više nego što će ikada biti moj i mnogih drugih koji u njemu žive. O čitavoj toj, nazovimo je bezazlenoj, zavrzlami s državljanstvom, premda se zapravo radi o gadnoj svinjariji, jedva da smo zapravo i razgovarali. Umjesto toga, hodao sam uz tog krepkog i radosnog 79-godišnjeg mladića - čiji su e-mailovi puni najvećih i najsimpatičnijih “smajlića” koje sam ikada dobio - po mjestima njegova djetinjstva i mladosti i slušao njegove priče.

Tijekom našeg prvog susreta, prošlog ponedjeljka, odvezao sam ga u Dubravu, u Poljoprivrednu školu, i sjeo u učionicu među srednjoškolce koji su dva školska sata pažljivo i napeto slušali Šterkovo predavanje o vlastitom životu i Zagrebu kakav on pamti. Za to je zaslužna profesorica povijesti Dijana Dijanić koja je Šterka upoznala tijekom posjeta Yad Vashemu gdje on jedva čeka da se pojavi neka grupa iz Hrvatske kako bi održao dodatno predavanje na hrvatskom. Glavni moto Yad Vashema “Pamti prošlost, misli na budućnost” izvrsno iskazuje i Šterkovo životno načelo, kao i metode vrijedne profesorice koja nastoji predavanje povijesnih činjenica pretvoriti u životne vrijednosti i poticaje svojim učenicima.

Šterk i Meštrović
S njima sam i ja prvi put čuo njegovu priču o životu jedne židovske obitelji u NDH, jednu od rijetkih s koliko-toliko sretnim završetkom. Ključna osoba u toj priči je Vojkov otac Vladimir Šterk. Naravno, dijelom i zbog iznimne baštine koju je svojim projektantskim radom ostavio svom rodnom Zagrebu. Koliko god u široj javnosti zaboravljen, njegov je potpis na zgradi Gradske kavane i Gradske štedionice koja na istoku zatvara Trg bana Jelačića. Njegov je projekt i prepoznatljiva zgrada Radničkog doma na Krešimirovu trgu, a ono što je manje poznato jest i to da je Vladimir Šterk, prema riječima njegova sina, kao arhitekt savjetnik i suautor blisko surađivao s Ivanom Meštrovićem na projektu Meštrovićeva paviljona, Doma Hrvatskog društva likovnih umjetnika, popularno zvanog “džamija” zbog Pavelićeve prenamjene te zgrade u vrijeme NDH.

Ali, zgrade Vladimira Šterka u životu njegove obitelji i priči sina Vojka mnogo su više od pukih betonskih činjenica na koje su potomci s pravom ponosni. Neke od zgrada koje je projektirao i podigao, a očito i posebne veze koje je zahvaljujući svojoj iznimnoj osobnosti pritom uspostavljao s naručiteljima svojih djela, Šterkovima su doslovno spasile život. Vladimir Šterk se, na žalost, već 1936. teško razbolio, a kad je već od leukemije morao umrijeti, nipošto mi se ne čini nepriličnim reći da je na sreću umro samo mjesec dana prije nego što se i nad Zagrebom i Hrvatskom otvorio pakao. Prije toga je svojoj obitelji uspio sagraditi više nego udoban dom, vilu na Pantovčaku.

Poštenje i estetika

Vojko Šterk često u svojoj priči naglašava da se njihova obitelj nikada nije smatrala bogatom, niti su po imućnom stanju pripadali najvišem sloju prijeratnog zagrebačkog društva u kojemu se i židovska zajednica raslojavala na klase po imetku i načinu kojim se materijalnim dobrima raspolagalo. Njegovu ocu, priča Vojko Šterk, uvijek je bilo više stalo do mira, decentnosti, poštenja i estetike, nego do imetka. Ipak, život koji je pružio svojoj supruzi i sinovima bio je vrlo udoban, toliko da svoje djetinjstvo Vojko Šterk pamti kao doba provedeno “sa zlatnom žlicom u ustima”, u kojemu im ništa nije nedostajalo.

No, i ta ne tako raskošna vila na Pantovčaku bila je dovoljno primamljiva jednom ustaškom oficiru iz Pavelićeva tjelesnog zdruga. Ipak, ugled i poštovanje Vladimira Šterka nastavilo je i nakon smrti na poseban način štititi njegovu najužu obitelj. Tako se ubrzo nakon proglašenja NDH i rasnih zakona koji su, između ostalog, bogati sjeverni dio Zagreba proglasili zabranjenim za Židove, pojavio dobronamjerni posrednik koji je isposlovao da se Šterkovi s tim oficirom jednostavno zamijene: bez ikakvih daljnjih pregovora i ugovora, on se jednostavno uselio u njihovu vilu, a oni u njegov stan u Draškovićevoj ulici. Veliku stvar za preživljavanje obitelji učinio je i prijeratni šef zagrebačke policije Vragović kojemu je Vladimir Šterk također projektirao vilu. Prije nego što je smijenjen s tog položaja, tvrdi Vojko Šterk, Vragović je izvadio njihove osobne kartone iz policijske evidencije i jednostavno ih spalio. Budući da su se i ustaške i njemačke vlasti upravo tom evidencijom koristile u traženju, uhićivanju i deportiranju Židova u logore smrti, Šterkovi su i s te strane bili zaštićeni. Nije ih valjda bilo ni u evidenciji Židovske općine jer Vladimir Šterk u sjećanju svog sina nije bio nimalo revan vjernik.

Vladimir Šterk umro je u ožujku 1941., a na njegov grob na Mirogoju Vojko Šterk je tijekom jednog od prethodnih posjeta iz Izraela doveo i svu svoju unučad Šterk je svojedobno posjetio i austrijsku ambasadu na Jabukovcu koja je smještena u najmodernijoj vili koju je njegov otac projektirao i sagradio


Držao se, koliko je to trebalo, tradicije, ali njega i brata je prestao slati na vjeronauk u Palmotićevu ulicu čim je “namirisao” što se zbiva u Njemačkoj i Europi pod nacističkom čizmom. Osim toga, misli Vojko Šterk, u Židovskoj općini oni pravovjerni na njih ionako nisu baš najbolje gledali jer je njihov otac oženio s katolkinjom, bez obzira na to što je ona, da bi dobili blagoslov Šterkovih roditelja, prešla na židovsku vjeru.

Tu sam gospodina Šterka pitao kako su na taj brak gledali majčini roditelji, a on je odgovorio: “Oni su mog oca voljeli više nego vlastitog sina”.  U obiteljskom sjećanju na to zlo doba sačuvan je i jedan neočekivani posjet. Nepoznati ljudi na vratima tada sigurno nisu značili ništa dobro. No, seljak iz okolice Zagreba, pokazat će se - prilično imućan, pokucao je odmah početkom rata na njihova vrata i rekao im da njihovu ocu duguje život i da će se zato on osobno brinuti da njima ne padne nijedna vlas s glave. Iako nije bio poznat ni dječacima, ni njihovoj majci, ispričao im je kako je bio zadnja bijeda, prosjak i pijanac kada ga je gospodin arhitekt podigao s ulice i rekao da mu ne da novac, ali ako hoće, dat će mu posao. Doveo ga je u svoj ured i davao mu najjednostavnije poslove, a pritom se pobrinuo da ide u večernju školu i opismeni se. I čovjek je doista stao na svoje noge, ne zaboravivši svoga dobročinitelja.

Svjedodžba NDH
U svom jeruzalemskom domu Vojko Šterk čuva i svjedodžbu prvog razreda Prve muške realne gimnazije s grbom NDH koju je, kao i đaci svih ostalih škola, bez ispita, u slavu stvaranja nove države, dobio na kraju školske godine 1940./1941. No, ići dalje u školu predstavljalo je ipak prevelik rizik, pa su te ratne godine on i njegov brat proveli rastući poput korova, bez ikoga tko bi brinuo o njima i njihovu obrazovanju. Majka je činila koliko god je mogla po pitanju njihova društvenog odgoja, ali i sama je bila najviše zauzeta preživljavanjem, uglavnom sitnim trgovanjem sa seljacima. Sve stanare zgrade u Draškovićevoj 27 Vojko Šterk pamti kao dobročinitelje jer su znali tko su i što su, a svi su šutjeli kao zaliveni. Naklonost kućepazitelja Miškeca majka je dodatno osiguravala po jednom bocom tada jako traženog konjaka 777 svaki mjesec.

Taj je, pak, čovjek, u jednoj izbici iza kotlovnice u podrumu potajice znao hraniti koju svinju. U taj je svinjac na nekoliko dana na samom kraju rata, “dok ne prođe gužva”, sklonio i obojicu već poodraslih dječaka. Među svoje dobročinitelje Vojko Šterk svrstava i tadašnjeg župnika crkve Sv. Blaža u Primorskoj ulici, koji je njemu i bratu izdao fingirani - tu je riječ Šterk ponovio i naglasio - krsni list, zahvaljujući kojemu se u jesen 1944. on ipak odvažio nastaviti školovanje u Drugoj muškoj realnoj gimnaziji u Križanićevoj. Tako je njegova sljedeća svjedodžba već imala grb FNRJ.

Dvaput dano obećanje

Bile su to godine, priča Šterk, u kojima je trebalo naučiti hodati po kiši, a ne pokisnuti. Imao je nekoliko prijatelja vršnjaka za koje je znao da će ga zaštititi i s kojima bi se ponekad odvažio otići u kino. No, sjeća se da su uvijek gradom hodali uz zidove, nastojeći ostati što neprimjetniji i neupadljiviji. Tako su jednom mjesečno, usprkos riziku, odlazili i na očev grob, odmah blizu mirogojskih arkada, tamo gdje su židovski grobovi. Ponijeli bi pušlek cvijeća, došli i nestali.  U zgradi ispod njih stanovale su dvije sestre, također Židovke, od kojih je jedna, koliko se sjeća, bila udovica s maloljetnom kćeri. I za njihov način preživljavanja on ima duboko razumijevanje i sjeća ih se također sa zahvalnošću.

U njihov su stan, naime, tijekom cijelog rata zalazili njemački oficiri, a upravo toj činjenici prepostavlja da imaju zahvaliti to što je čitava zgrada ostala izuzeta s popisa za racije, bilo ustaške ili njemačke.

Kada sam gospodina Šterka prošli utorak dopratio u Kaptolsku klet na proslavu 60. godišnjice mature, najsrdačnije se pozdravio s Dragutinom Knezićem, najboljim prijateljem iz školskih klupa s kojim je svih šest desetljeća ostao u kontaktu.

Igrali šah za djevojku
Stari prijatelji sjetili su se vremena kada su s drugom, ženskom smjenom svoje gimnazije komunicirali preko papirića ostavljenih ispod klupe i kako su jednom, za pravo prvenstva na izlazak s jednom od tih djevojaka, igrali šah.

Za te stare prijatelje, s kojima sam ga sretnog i nasmiješenog ostavio, Vojko Šterk sasvim sigurno nije stranac. Ustvari, postaviti mu pitanje kako se on sam osjeća, bilo bi nakon čitave ove priče potpuno suvišno. Židov Vojko Šterk Hrvat je u većoj mjeri nego mnogi koji se tako nazivaju. On je pojam domovine i pripadnosti uspio jasno razlučiti od sve tri države koje su za njegova života ovdje postojale, pa to može i od ove četvrte koja nikako da ga prihvati i prizna. No, predsjedniku Mesiću ostalo je valjda ipak još dovoljno mandata da ispuni obećanje dano u Jeruzalemu. I to dvaput!

Moja majka s prozora je birala što će taj dan kupiti od žena na tržnici

U dvorištu zgrade na današnjem Britanskom trgu Vojko Šterk mi je pokazao gdje je razapinjao žice dječjeg telefona i telegrafa

Činilo mi se da Vojku Šterku nikada ne bi postalo hladno niti bi ikada poželio sjesti dok mi je sa zapadne strane Britanskog trga pokazivao zgradu koja taj trg zatvara s istoka. I nju je projektirao njegov otac, predvidjevši za vlastitu obitelj stan na trećem katu, a u potkrovlju svoj arhitektonski studio. U kuću se obitelj uselila 1932. kad su Vojku bile tri godine. Dok mi pokazuje tri prva prozora na lijevoj strani fasade, koji su pripadali njihovu stanu (bez balkona), strastveni pripovjedač dočarava mi jutro 1930-ih godina na trgu koji se tada zvao Pejačevićev. Šestinčanke u narodnoj nošnji, koja tada još nije bila etnografsko blago nego svakodnevna odjeća, upravo su po tezgama raširile sve što su donijele na tržnicu.

Na trećem se katu iznad njih otvara prozor na koji izlazi Vojkova majka i počinje svakodnevno dovikivanje. Nije se, zapravo, ni trebalo tako glasno vikati jer nije bilo tolike buke prometa koja danas otežava čak i razgovor ljudi koji stoje rame uz rame.

- Moja bi majka s prozora odabrala što će taj dan kuhati, a žene s tržnice obično joj ne bi dale da silazi, nego bi same gore donosile odabranu robu - priča gospodin Šterk. 

Otac je iz svog ureda najavljivao silazak na ručak kroz cijev pomoću kakvih se nekada komuniciralo u podmornicama, a Vojko i njegov brat za jedan su Božić na dar dobili dječji telegraf na baterije čije su žice s terase svoje zgrade razapeli do stana svog prijatelja koji je živio u modernoj zgradi u dvorištu, također djelu Vladimira Šterka.

Zbog majčina katoličkog podrijetla i bake iz Like, dobivali su darove i na katoličke i na židovske blagdane.

Otac ih je volio voditi i na gradilišta, a najviše su voljeli dolaziti u Gradsku kavanu, ponosni jer su znali da je to djelo njihova oca. Kad god bi s njim došli za tzv. inženjerski stol, konobari s bijelim rukavicama bi sinove arhitekta Vladimira Šterka častili čašom punom svježeg, bijelog šlaga.


Svojim sam očima vidio Luburića kako na ulici ubija srpsko siroče 

- Posljednjih dana rata neko je vrijeme u zgradi preko puta naše, u Draškovićevoj, svoj štab imao zloglasni Maks Luburić. Jednog sam dana s našeg prozora svojim očima vidio kako na ulici zaustavlja neko siroče. Naredio mu je očito da se prekrsti jer nakon što je dječak to učinio s tri prsta, kako čine pravoslavni, on je izvadio pištolj i hladnokrvno ga ubio - ispričao mi je Vojko Šterk.

No, razlog odlaska u Izrael 1949. nisu bile samo ružne uspomene iz NDH, nego i sve lošija klima u novoj državi.

- Ja sam bio odgojen da kažem sve što mislim, a to nije bilo poželjno - priča Šterk, ali dodaje da je još jedan važan razlog iseljavanja bio probuđena klica pokreta koju je imao već njegov otac, pristalica cionističke ideje, koji je već prije rata razmišljao o preseljenju obitelji u Izrael, ali ga je u tome spriječila bolest i smrt.

- Kad je došlo vrijeme odluke, i to je prevagnulo, a majka je meni i bratu odlučno rekla: kud vi, tu i ja.


Branimir Pofuk

Broj preporuka: 0

ARHIVA ČLANAKA

Bivšeg člana scijentologije, religijskog pokreta kojemu pripada i glumac Tom Cruise, nedavno su u zračnoj luci u Los Angelesu brutalno izvrijeđali scientološki upravitelji, a on je sve to snimio.

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen