Premda će prava obljetnička ognjica krenuti najesen, godišnjica “baršunastih revolucija“ već je na početku godine bila tema nekoliko prigodnih filmskih programa. Prvi od njih organizirao je Berlinale, koji je u okviru svog februarskog izdanja prikazao ciklus klasičnih istočnoeuropskih filmova iz sedamdesetih i osamdesetih. A od 6. do 12. ožujka u varšavskom poljskom povijesnom muzeju bit će upriličena retrospektiva filmova o padu komunizma u koju su uvršteni filmovi “Kolja“ Jana Sveraka, “Tito po drugi put među Srbima“ Želimira Žilnika, te, među ostalima, i naš “Maršal“ Vinka Brešana. Ispreplitanje kinematografije i teme pada komunizma očito će nas pratiti tijekom cijele ove godine.
Ushiti i razočaranja
Pad jednog sustava koji se naizgled činio čvrst “kano klisurina“, te nastanak novog svijeta u političkom “big bangu“ bez presedana, obilježili su usud više od jedne generacije, pa je razumljivo da su do danas učestala filmska tema. Ali - kad god govori o daljoj ili nedavnoj prošlosti, društvo dakako uvijek govori i o samom sebi danas, pa je takav je slučaj i s filmovima o komunizmu i njegovu padu. Baveći se komunizmom i njegovim slomom, filmovi iz istočne Europe zapravo su manje govorili o komunizmu samom, a mnogo više o onom što se događalo poslije njega: o ushitima i razočarenjima kapitalizmom, o nacionalizmima i nacionalnim trvenjima, te o valovima oduševljenja i ogorčenja Zapadom.
Titova slika u školjkici
Većina istočnoeuropskih kinematografija prošla je, kad je “Zid“ po srijedi, kroz nekoliko tipičnih valova filma. Neposredno nakon 1989., u gotovo svim kinematografijama nemilice su se počeli snimati filmovi o onom o čemu se dotad nije baš smjelo snimati. Ekran su tako napučili disidenti, čekisti i udbaški u kožnjacima, kazamate i martiri. Takvih se filmova sjećamo i u Hrvatskoj (“Krhotine“, “Priča iz Hrvatske“), ali oni nisu nikakva tuđmanistička specifičnost - snimalo ih se od Bugarske do Estonije, pa i u Bosni (“Tunel“ Faruka Kulenovića) i Makedoniji (“Golema voda“ Ive Trajkova). Sredinom devedesetih, međutim, taj tip “službene povijesti“ počeo je gledateljstvo postupno iritirati. Kapitalizam se baš nije pokazao kao torta sa šlagom, “ulazak u Europu“ ponižavajuće se odgodio, a kultura svela na papagajski kolonijalni import. “Istočnjaci“ najednom imaju potrebu da se samodefiniraju - prošlošću. Počinje val “Ostalgie“ koji su prvo mapirali pisci - Thomas Brussig u Njemačkoj, Michael Viewegh u Češkoj, Miha Mazzini u Sloveniji, Slavenka Drakulić i Tribuson kod nas. Taj “retro“ postupno se seli u dizajn i clubbing (berlinske majice na ćirilici, trabanti i slovenske Pionirske večeri), da bi na koncu ušao i u film preko adaptacija Brussiga i Viewegha - Haussmannove “Sunčane aleje“ i “Sjajnih zeznutih godina“ Petra Nikolaeva. I bivša Jugoslavija slijedi trend: Schmidtova “Kraljica noći“, slovenski “Slatki snovi“ S. Podgoršeka, “Ne dao bog većeg zla“ Snježane Tribuson. Najednom, pad Zida nije nikog zanimao, nego ono doba dok je Zid stajao.
Posljednjih godina, međutim, uočljiv je novi trend. Komunistički retro prestao je biti politička činjenica, te za mlađu generaciju postaje isključivo estetski kuriozum. “Kolektivna prošlost“ počela je funkcionirati poput ruske šapke berlinskom buvljaku ili Titove slike u okviru od školjkica. Komunizam postaje - kako je napisala jedna bugarska esejistica - “kabinet kurioziteta“.
Socijalistički dizajn
U mađarskoj “Taxidermiji“ tako gledamo groteskno natjecanje o obžderavanju, natjecatelji su u tijesnim trikoima, a dizajn podsjeća na Spartakijade. U ovogodišnjem bugarskom hitu “Zift“ tipični mačo “noir“ odjeven je u socijalistički dizajn: uniforme, kaznionica, otrcani građanski stanovi, kantine. Komunizam je postao plivajući svijet slika, razveo se od povijesne konkretnosti, isto kao vestern.
1989. kod Rumunja
Kad se podvuče crta, ispada da o “big bangu“ novije povijesti zapravo i nije snimljeno toliko filmova koliko bismo očekivali. U ex-Jugoslaviji, 1989. godine je ostala zasjenjena kasnijim traumatičnim ratom. U Rusiji, Ukrajini i Srbiji tada nije bilo stvarne promjene. Uspješne zemlje srednje Europe komunizam su pospremile i pretvorile u zabavni park.
Od sviju, tema 1989. najviše je traga ostavila kod Rumunja. Za njih, revolucija nije uopće bila “baršunasta“, jesen 1989. tamo je imala elemente građanskog rata, i nije čudo da je posijala traga u mnogo rumunjskih filmova. Tako Corneliu Parumboiu u “12.08 istočno od Bukurešta“ secira inflaciju lažnih disidenata, Radu Muntean u “Papir će biti plav“ pravi mali ratni triler, a Catalin Mitulescu u “Kako sam preživio kraj svijeta“ priča o zadnjim danima Ceausescua kroz jedno gradsko susjedstvo.
| Kako se na velikom platnu rušio zid Ovo je mali izbor dvanaest istočnoeuropskih filmova koji govore o padu Zida i promjenama nakon toga. U popis sam također uvrstio i filmove koji se bave osamdesetima i razdobljem kasnog komunizma jer mi se čini da su te dvije teme neodvojive. Dvojio sam trebam li u popis uvrstiti i srpske filmove koji se bave srpskom “baršunastom revolucijom“ koja je uslijedila 11 godina poslije. Nakon nešto kolebanja na popis sam stavio i Markovićev “Kordon“ prvo jer je to dobar film, ali i zato što između onog što se ‘89. dogodilo drugdje i “godine nulte” u Srbiji postoje i ikonografske i simboličke sličnosti. 12.08 istočno od Bukurešta (Corneliu Parumboiu, Rumunjska, 2006.)  Komedija rumunjskog režisera koja je 2006. nagrađena u Cannesu bavi se jednom od najtipičnijih tema tranzicije - inflacijom “disidenata“. Na godišnjicu pada Ceausescua lokalni voditelj poziva u provincijski TV studio dvojicu istaknutih vođa prosvjeda 1989. Njihova međusobna debata, kao i suočenje s pitanjima gledatelja otkrivaju neslavnu pozadinu njihova “herojstva“. Parumboiuov film s ironijom pokazuje kako se “mali građani“ oko slobode nisu niti potrudili, niti su je htjeli: pala im je u naručaj slučajno. Goodby, Lenin (Wolfgang Becker, NjemaČka, 2003.) Dobitnik EFA i Oscara 2003./04., „Goodby Lenin“ priča o istočnoberlinskom mladiću čija je mati, gorljiva partijka, prespavala pad Zida u komi. Kad se probudi, on za nju mora izrežirati fiktivnu DDR u 76 kvadrata stana. U finalu filma, on za mamu režira fiktivne Vijesti, paralelnu povijest u kojoj DDR ruši Zid i “prima“ zapadnjake. “Goodby Lenin“ zapravo je eskapistička maštarija za Istočnjake, sanja o paralelnom svijetu u kojem nismo mi uvijek pasivni objekt koji prima sa Zapada: prima Coca-Colu, rebatinke, demokraciju. Gruz 200 (Aleksej Balabanov, Rusija, 2007.) “Teret 200“ film je koji se bavi Rusijom ere Andropova: iz Afganistana se vraćaju leševi, klinci snifaju ljepilo i sanjaju o Zapadu, policija ubija smutljivce, a zemljom haraju vjerski gurui i serijski ubojice - sve to prate stari ruski pop i prizori neopisivo ružnih, sivih tvornica. Bodrovljev film bavi se SSSR-om prije nagovještaja promjena. No, stvari su potpuno jasne: iz svijeta koji je ovako nenormalan ne može se izroditi kao posljedica ništa dobro. Kad je papir bio plav (Radu Muntean, Rumunjska, 2006.) Rumunjska je jedina europska zemlja u kojoj prevrat nije bio tako “baršunast“: uključivao je oružane obračune i smaknuće diktatora. “Kad je papir bio plav“ stoga je svojevrsni ratni film: prikazuje Bukurešt u metežu i dezertera koji se prijelomne noći pokušava - domoći kuće! Muntean pokazuje revoluciju ne kao priču o važnim idejama i povijesnim silnicama, nego o “prizemnom“ kaosu, zbrci i slučaju. Karaula (Rajko GrliĆ, Hrvatska 2005.) Kazivalo se kako je Jugoslavenska armija “kičma“ jugoslavenskog jedinstva - a Grlićev film nastao po romanu Ante Tomića prikazuje kako ta kičma puca sama od sebe. Sivo-maslinasta tragikomedija smještena uz albansku granicu funkcionira i kao mali igrokaz o raspadu Jugoslavije, u kojem glavne uloge igraju Bošnjak, Hrvat i Srbin. Kolja (Jan Sverak, ČeŠka, 1996.)  Sverakov je dobitnik Oscara u vrijeme nastanka kritiziran kao naparfumirani tranziciji igrokaz u kojem se stare teme i štosovi “češke škole“ prilagođavaju novoj postkomunističkoj zbilji. To je dakako istina, ali i to govori mnogo o češkoj kulturi. Baš kao što se Češka najbrže i najlagodnije prilagodila kapitalističkom Zapadu, tako se i češki film vratio u orbitu filmom koji istočnoeuropske teme obrađuje holivudizirano dopadljivo. Kordon (Goran MarkoviĆ, Srbija, 2002.) Za Srbiju, 1989. nije bila godina diskontinuiteta: svoju revoluciju bez oružja Srbija će dobiti desetljeće poslije. “Kordon“ je film koji najbolje pripovijeda o toj revoluciji. Goran Marković mudro je shvatio da ako želi u njoj pronaći dramu za junaka mora uzeti čovjeka iz represivnog aparata - policajca. Također, shvatio je da je svaki prevrat ujedno i sukob generacija. Srbija 2000. za Markovića je zemlja u kojoj politički i stvarni očevi tuku svoju djecu. Outsider (Andrej KoŠak, Slovenija, 1997.)  Za SFR Jugoslaviju stvarni kraj jedne ere bila je Titova smrt, zato se puno kulturnih proizvoda vrti oko tog nadnevka. U Košakovu filmu smrt Josipa Broza povezuje se s počecima slovenskog punka i pričom o sudbini bosanskih useljenika. Premda nije jako dobar, Košakov film bio je silan hit i jako utjecao na slovensku kulturu. Košakovi bosanski junaci alegorija su Jugoslavije: razdrti proturječjem, oni ne mogu nadživjeti pokroviteljskog vođu. Psy - policajac iz bivšeg sistema (Wladyslaw Pasikowski, Poljska, 1992.) Briljantni, a zaboravljeni poljski triler za junaka ima čistu babarogu tranzicije: komunističkog policajca koji se uspeo u policiji jer je ministrov zet. Nakon pada Zida jedini način da junak obnovi samopoštovanje je da pokaže profesionalnost. No, time duplo staje na žulj “novim demokratima“ koji već počinju izvrdavati zakon. Iz današnje perspektive frapantno je da je film Wajdina scenarista Pasikowskog nastao - već 1992! Naime, mnoge stvari koje opisuje ubrzo će se pokazati proročanske. Pupendo (Jan Hrebejk, ČeŠka, 2003.)  Hrebejkov “Pupendo“ jedan je od najboljih filmova o komunističkoj svakodnevici osamdesetih. Njegovi junaci mali su karijeristi i kolebljivci kojima je jedini “revolucionarni cilj“ dobiti vizu za jugoslavenski Jadran (da bi na koncu završili na Balatonu, u posezoni). Još jedan od provokativnih filmova koji pokazuju da “istočnjaci“ oslobođenje i nisu posve zaslužili.Sonnenallee (Leander Haussmann, NjemaČka, 1999.) Film Leandera Haussmanna po romanu Thomasa Brussiga prvi je pokrenuo val takozvane “Ostalgie“ nakon čega će uslijediti čitav niz sličnih naslova u Mađarskoj, Češkoj i drugdje. Haussmannova komična estetizacija DDR-ovskog trasha zapadne Nijemce uopće nije zanimala, a na Istoku film je bio megahit. Nakon pada Zida, Istočnjaci su postali kulturno kolonizirana manjina. “Sonnenallee“ postavlja provokativno pitanje: nije li nas Zid među ostalim i - branio? Sretno dijete (Igor MirkoviĆ, Hrvatska, 2003.) Kao i u “Outsideru“, i u “Sretnom djetetu“ jugoslavenski zid počinje padati Titovom smrću, a rupu u betonu izbušila je - muzika. Mirkovićev glazbeni dokumentarac priča je o zadnjoj dekadi Jugoslavije, o vožnji par-nepar, nestašicama deterdženta i neumitnim promjenama koje se naslućuju. Paradoks je da je film za posljedicu imao val neumjerenog romantiziranja osamdesetih, premda ih sam film prikazuje posve oprečno. |
Jurica Pavičić
