ZAGREB - Svaki put kad me neka reklama po sredini novina polegne u ovaj, hm položaj, pomalo se okuražim. Nekako sam drčevitiji, iako mi se malo muti u glavi nakon što sam u noći s ponedjeljka na utorak do pola tri gledao reprizu dokumentarca “Novo, novo vrijeme”. Dvojac Grlić-Mirković lukavo se dosjetio prikazati Mesićev put do Pantovčaka s vremenskim odmakom od 10 godina. Dokument je to jednog vremena u kojem se oporba nakon smrti dr. Tuđmana počela otimati oko vlasti. Bilo je izvjesno da će doći do promjena, ali tada nismo znali kakvih. Sada znamo kako je završila šestorka, pa četvorka, što su napravili i što nisu. Uglavnom, promašili su čist penal i neslogom dopustili HDZ-u da se u samo četiri godine “reformira” i vrati na vlast spreman za nove pothvate čije plodove danas ubiremo.
Zanimljivo je bilo slušati kako političari ocjenjuju ono staro, staro vrijeme, koje je tada izgledalo kao novo novo. Tim više što se sada ti isti ljudi spremaju za sličan pothvat. Vlast im se sve više smiješi, pa nestrpljivo tapkaju i oblizuju se oko stratišta koje je HDZ opet ostavio iza sebe. I u starom dokumentarcu vidjela se njihova velika “složnost”, a kada ih je autsajder Mesić uhvatio na krivoj nozi, njegove su im šale odjednom postale neslane. Nakon svega, iz politike su izašli samo oni najpošteniji, Budiša i Gotovac. Neki su ljudi naprosto rođeni pod nesretnom zvijezdom i tužno je bilo gledati Budišu kako sam odlazi u noć nakon izbornog poraza. Poraz težak, a drugova nigdje na vidiku.
Dodatak starom dokumentarcu još je poučniji. Mesić na RTL-u prati izbore s najbližim suradnicima, otvoreno navija za budućeg predsjednika, protukandidat mu se ne čini dovoljno kvalitetan da uskoči u njegovu fotelju. Namjerno spominjem fotelju, jer Mesić ne sjedi u običnoj fotelji. To je ona centralna u salonu gdje je nekad sjedio Tuđman kada je sastančio VONS. Tu je sjedio, pa se ustao i prekinuo intervju za spomenutu televiziju rekavši novinarki Ivani Brkić kako mu je “dosta tih sranja”. Od tog trenutka postalo je moderno napadati već bivšeg predsjednika. Odjednom njegove dosjetke više nisu pronicljive, nego polukočijaške kao što su mu spočitavali prije nego što se popeo na Pantovčak.
I tako iz dana u dan Mesić u očima javnosti postaje ono što je i bio prije nego što se “nakon obijanja šankova po Ilici” popeo do Pantovčaka. No, mudar je Stipe i ne pada mu na pamet vratiti se u šetnju po gradu gdje je sve manje ljudi raspoloženo za bilo čije šale. Ne treba mu zamjeriti, iskoristio je prigodu što je jedini preživjeli predsjednik pa je u suradnji s Vladom dogovorio preseljenje u vilu u Grškovićevoj. Ne znam je li vila iz doba secesije, ali svi gledamo kako se lijepo obnavlja u doba recesije. Mnogima to smeta, a još više to što Mesić nije isključio mogućnost nastavka aktivnog bavljenja politike. Poznato je da se prazne puške boje dvojica.
Ono što je mene najviše pogodilo, u cijelom Mesićevom odlasku s Pantovčaka, dirljiv je oproštaj sa suradnicima. Pala je tu i koja ženska suza, a osobito je dojmljivo bilo preseljenje drvenih brodova u novu kancelariju. Panonski se mornar zaljubio u brodiće i oni sada krase nove Stipine dvore. Često je isticao kako su mu to dragi osobni pokloni, pa je vjerojatno inzistirao da se i kamerom zabilježi kako ih seli. Nažalost, snimatelji nisu prikazali rastanak od magarca Jerka i Marijane. Ako ga je uopće i bilo. Šteta je što se i za njih nije našla neka štalica na novoj adresi. Jer to je, po našem skromnom mišljenju, jedan od rijetkih problema na Pantovčaku koji je kvalitetno riješen u ovih deset godina.
