Kukasti križevi po zidovima i nekim dućanima po Rimu pokazatelj su novoga i nedopustivog vala antijudaizma koji je zapljusnuo Italiju, pridruživši se tako već tradicionalnom antiarabizmu, kao drugoj komponenti antisemitizma. Izraelska kaznena ekspedicija u Gazi dala je povode za niz fenomena. U Milanu su se muslimani dva petka za redom okupili u mnoštvu na molitvu na otvorenome.

Prvi put na Trgu pred Stolnicom (na što su katoličke strukture vjernikâ u istog Boga digle glas da ta molitva njih vrijeđa - poput onih katolika koje vrijeđa troprsti znamen križa u pravoslavnih, ali ne u Švicarske garde). Drugi put pred Centralnom željezničkom stanicom. Paljene su improvizirane zastave s Davidovom zvijezdom, što simbolizira paljenje cijele nacije (može ponetko iskreno misliti da je zastava simbol samo države i njezine vlasti, ali Magen David je simbol svekolikog židovstva, menora je simbol Hrama i židovske religije, pa ih treba poštivati i kad su tuđi, ništa manje nego Kur'an ili raspelo).

Istih zabrinjavajućih znakova ima i iz drugih dijelova Evrope.

Obećanja gradonačelnika Bandića i premijera Sanadera ostala su pljeva na vjetru; sramota za to pada i na stranke iz kojih jesu i s kojima vladaju, jedan u Vijećnici, drugi u Saboru - a to je, zapravo, sva politička panorama Hrvatske, uključujući i političke manjince. Da, Hrvatska je po tome antisemitska, barem pasivno

Čitatelj iz Zagreba mi, pun bijesa na mene i moje stavove, prigovara da njegova dvogodišnja kći već danima ne smije od straha u tamošnji židovski vrtić. Ostavimo po strani politiku hrvatske države, koja je od vrtićâ učinila luksuz pa stimulira da se djeca, i prije negoli zaista dokraja progovore, izlažu apartheidu smještanjem u jednoreligijske ili jednonacionalne ustanove. Čovjek spominje strah, a strah je ozbiljna pojava, čak i kad je neutemeljen odnosno iracionalan, čak i kad se ne pretače u agresiju (koja je prirodna reakcija na strah).

Naravno da nije posrijedi strah djeteta nego roditelja, ali utoliko gore. Suočio sam se s njime prije tri i pô desetljeća u Zagrebu posve hipotetski kada smo kao mladi roditelji raspravljali treba li dječačiće obrezivati (tada je to bila moda). Jedan je šutio, a kad je zapitan, bijesno je odvratio: “Što je? Hoćeš li da mi ga ubiju?” Do tog trenutka sam bio smetnuo s uma da je on po majci Hrvat, ali po ocu Židov, moguća žrtva diskriminacije i u jednih (kao goj) i u drugih.

Strah može rezultirati naizgled racionalnim reakcijama (kao što je promjena prezimena, da se anagrafskom mimikrijom “zametne podrijetlo”), a i naizgled iracionalnima (kada židov djeluje kao bjesomučan hrvatski nacionalist). Možda takva ponašanja mogu izazivati osudu, ali svakako mnogo blažu od osude koju zaslužuje sredina koja izaziva takav strah, koju zaslužuje većina koja pripadnike manjine svrstava u Šipce ili u Škije, u Šokce ili Vlahe, u Digiće ili Šćavune, u balije, u gojime itd., odnedavna i purgere ili tovare odnosno blitvare… - popis je dug i sramotan.

Već i zbog toga mi se gadi kada me netko hvali s antisemitskih pozicija, u ovom času poglavito antijudaističkih.

• Kritika politike države Izrael ne smije se ni na koji način pretočiti u blaćenje ni pripadnika židovske nacije u Izraelu, ni pripadnika židovske nacije u drugim zemljama, ni pripadnika židovske vjere ili naprosto kulturne tradicije u drugim nacijama; ukratko: ni Židovâ, ni židovâ. Ne smije se ocjena protegnuti na sav narod čak ni kada njegova većina demokratski izabere na vlast zločince ili vinovnike teških zločina protiv čovječanstva - kao što je nacija Goethea i Hegela demokratski izabrala Hitlera, Srbija Miloševića, kao što je demokratska Britanija Shakespearea i Byrona počinila pokolj civila u Dresdenu, a demokratska Amerika u Hiroshimi); nije dopustivo sve Hrvate osuditi zato što su neki od njih neke Hrvate pobili kod Bleiburga (ili mislite da su u partizanima bili samo Srbi?).

Hrvatska nema pravo na antijudaizam, kao ni Evropa u cjelini poslije holokausta. Rasni zakoni su doneseni u samom početku “Nezavisne Države Hrvatske”. Najmanje prava ima Zagreb. Ne samo zato što je jedan gradonačelnik 1942. naredio rušenje Sinagoge koju su židovi izgradili vlastitim novcem, nego zato što nijedan poslije, bez obzira na stranku, nije naredio da se sinagoga ponovo izgradi novcem grada koji je srušio tuđu bogomolju i tuđu imovinu. Obećanja gradonačelnika Bandića i premijera Sanadera ostala su pljeva na vjetru; sramota za to pada i na stranke iz kojih jesu i s kojima vladaju, jedan u Vijećnici, drugi u Saboru - a to je, zapravo, sva politička panorama Hrvatske, uključujući i političke manjince. Da, Hrvatska je po tome antisemitska, barem pasivno.

Pokolj u Gazi je nedopustiv i sramotan zločin, ali ga je nedopustivo i sramno koristiti kao izliku za antisemitizam, bilo koji.
Inoslav Bešker