Kad se negdje sredinom ove dekade na slovenskoj društvenoj sceni pojavio čovjek pod imenom Zmago Jelinčič, i srpskim i hrvatskim promatračima njegov lik i diskurs morali su izgledati kao podgrijani jučerašnji ručak.

Za nama i za Srbima, naime, već su bile osamdesete i devedesete, dekade u kojima smo se takvih tipova nagledali i naslušali. Kao da ih je proizveo isti inkubator rasnih pasa, svi su bili tako slični: feš gospoda, predobro odjeveni, s vidljivom crtom narcizma koja se očitovala u frizuri, bradici, u iglama za kravatu, ali ne manje i u tome što su sebe sami ti tipovi obožavali slušati. Neki od njih bili su oboružani grbovima i plemenitaškim naslovima, drugi precima hajducima, igumanima i guslarima. Oboružani starim zemljovidima, povijesnim atlasima i romantičnim historiografskim svescima, tumačili su sebi i svijetu iznova uvijek isto: kako smo stariji od ameba, kako je naša kultura tisućljetna a naši pjesnici najveći, kako smo se nekoć prostirali sve do tamo i onamo, i kako su svu našu davnu pravicu, naše povijesne zemlje i našu izuzetnu kulturu zaprljali i ukrali prijezira vrijedni, prljavi, koristoljubivi susjedi. Mantra je bila uvijek ista, ikonografija uvijek ista, brončane statue slične, samo ste u upražnjene točkice u filipici trebali upisati ime Naše Mučeničke Nacije, Mrskog Susjeda i Našeg Djedovinskog Prava.

Taj otrcani obrazac počeo je osamdesetih u Srbiji. Stvorili su ga Politika i Duga, rubrike Odjeci i reagovanja, loši pjesnici, prozaici i kolumnisti koji su u roto-tiražama naricali nad ugroženim prekodrinskim srpstvom, manastirima i grobovima koje, poput Dragovića pod Peručkim jezerom, tek što neće potopiti vatikansko-kominternovski tsunami. Ta kultura stvorila je i takvu istu politiku, sve te Crnčeviće, Paroške, Đoge i Noge koji su jednu modernu, darovitu kulturu potopili pod naslagama historicističkog dreka i falše mitomanije. A onda - kad je 1990. završila “hrvatska šutnja” - dakle, jedino doista dobro što treba pamtiti iz hrvatskog kasnog komunizma - umjesto šutnje Hrvati su počeli govoriti. Ispostavilo se da njihov govor nije tako drukčiji od govora Odjeka i reagovanja. Breša je i ovdje popustila, i ovdje su iskočili loši pjesnici i malomještanski Hitleri. Iz protrljane lampe prokuljao je pivski fašizam, prokuljali su stari zemljovidi, napitnice, mitomanija, a predobro odjeveni muškarci s njegovanim bradama i bafima počeli su velevažno, kavanski tumačiti hrvatski tisućljetni martirij i srbočetnički jaram. Pjesnici, liječnici i sabornici, svi ti Dodizi, Toljevi, Jurice i Mihanovići, uživali su potpirujući rat u kojem neće ginuti ni oni ni njihova djeca. S onima preko Drine možda su bili ikonografski u neskladu, ali zajedno su činili neraskidivo mentalno bratstvo kojem je vrhunski ekstrakt bio Radovan Karadžić. Poezija i psihijatrija, titule, građanski status, epski background, pa čak i taj samodopadni sijedi cuf, Karadžića su činili karikaturalnim primjerom srpsko-hrvatske ere vojujućih literata.

Do vremena kad se na velikoj sceni pojavljuje Plemeniti Zmago, Srbi i Hrvati pojeli su svoju kašu govana i (barem neki, barem nešto) naučili iz toga. Čitavo smo to vrijeme pritom živjeli u uvjerenju da u Sloveniji takvih spodoba nema jer su tamo ljudi ipak pametniji i uljudniji od nas. A onda se dogodio Piranski zaljev, a oko tog operetnog povoda slovenska je kultura stvorila svoj džepni, epigramski “remake” naših epskih budalaština. U jednoj fazi dio slovenske kulture ponašao se kao da jedva čeka imitirati najveće gluposti Francuske 7 i Jelačić placa 7. Dobar astralni pjesnik Dane Zajc larmao je tako megafonom po nekim mitinzima kao da je presretan što i on može zajahati historiju u sedlo i odigrati minijaturnu reprizu “Dobrica & Aralica” igrokaza. Uredni prialpski profesori i diplomati najednom su se hvatali mikrofona u ognjici i izgovarali mitomansku epiku sasvim nalik, hvala lijepa, onoj našoj, domaćoj.

U tom i takvom svijetu Zmago Jelinčič bio je karikatura - i to baš onakva kakva je u onom drugom bio Karadžić. Nije ovdje bilo epskih predaka, deseteraca ni Petnice, ali zato su tu bili plemenitaški naslov i grb, kranjske pravice i historijske karte, uzrujani falset, pretjerano njegovana brada, konzervativni ajncug i nabusita priopćenja. Zmago Jelinčič u tom je trenutku toliko nalikovao nekom Bossijevu consigliereu iz lombardske lige ili nižem pristaši HDZ-a iz lokalnog ogranka Matice. Svi kao da su iz iste vreće ispali: provincijski konzervativci koji paze na smeće na ulici ili prevrnuti kontejner, ali ne i na smeće koje izlazi iz usta. Tako se ni Jelinčič, kao ni svi ti srpski, lombardski, koruški i hrvatski nacionalisti, nije libio iz desni izustiti gadarije samo ako su se ticale Njih - jednom imigranata, drugi put Hrvata, treći put Srba, Slovenaca, muslimana ili Napolitanaca. Ovratnici bez prhuti, ravne cvjetne lijehe i čisti nogostupi išli su pod ruku s prljavštinom govora i prljavštinom misli.