Svečanom skupu koji se prekjučer u podne dogodio u dvorani Matice hrvatske u Zagrebu nedostajalo je samo jedno: publika na nogama. Ali, to jednostavno nije zagrebački običaj i barem se u tome hrvatska kultura odlučno opire tamo nekim holivudskim navadama, kao kada na dodjelama Oscara svako malo svi nekome na pozornici u znak poštovanja i divljenja ustanu sa svojih stolica.
No, skup u Matici ipak je bio čudesan i impozantan. Bila je to promocija najnovije knjige Viktora Žmegača, čovjeka kojem nije potrebno navoditi znanstveničke titule. Svakome tko ga zna, dovoljno je samo ime, a dojam koji ono ostavlja nikakva titularna kratica ne može ni pojačati ni osnažiti. On je jedan od rijetkih preostalih živih, među nama još hodajućih, pišućih i govorećih sinonima za učenost, inteligenciju, erudiciju, gospodstvo i svaku drugu izvrsnost.
Treba li reći više nego da je to čovjek koji Nijemcima piše udžbenike i knjige o njihovu jeziku, književnosti i kulturi. Uostalom, i Nijemci njegovu “Povijest njemačke literature od 18. stoljeća do danas” zovu jednostavno - “Der Žmegač”.
Srećom po nas, a usprkos tome što ga ponekad pitaju zašto od toga već jednom ne odustane, Viktor Žmegač i dalje piše i na hrvatskom jeziku. Iz njegove tihe kućne enciklopedističke radionice izlaze kapitalna kulturološka djela pisana prelijepim hrvatskim jezikom te vrhunskim i profinjenim, što će reći svakom pismenom čovjeku bliskim i razumljivim stilom.
Ni dvije godine nakon što je iz tiska, također u izdanju Matice hrvatske, izašla po svom opsegu, značenju i sadržaju velika knjiga “Od Bacha do Bauhausa”, prekjučer je javnosti predstavljena nova Žmegačeva knjiga “Majstori europske glazbe”, esejistička antologija o 27 po Žmegačevu izboru najvećih skladatelja od Bacha do Stravinskog.
|
Akademik
Viktor Žmegač u Njemačkoj je član Saske akademije, ali nije i naše Hrvatske, što ne ide na čast svima onima koji to jesuOvi novinski stupci nečem takvom nisu namijenjeni, niti ovaj tekst želi niti može biti prikaz te knjige. To smo tek dužni učiniti. Ne kažem da morate ustati dok ga čitate, ali ovaj tekst u prvom redu želi biti gesta poštovanja, divljenja i zahvalnosti. Skup u Matici brojni su ionako prostajali jer mjesta nije bilo dovoljno za sve koji su to isto izrazili svojim dolaskom. O novoj Žmegačevoj knjizi sjajno je, nadahnuto i nadasve upućeno govorila muzikologinja Eva Sedak, a premda je to mogao učiniti s manjom količinom referiranja na jednu vlastitu knjigu o glazbi, uobičajeno elokventan i publici zabavan za predstavljačkim stolom bio je i književnik Nedjeljko Fabrio.
Sam Žmegač na kraju se publici obratio onako kako je navikao obraćati se generacijama i generacijama svojih zahvalnih studenata: bez mikrofona i stoječki. Vitalan i uspravan 80-godišnjak našalio se na račun svog običaja da takva obraćanja počne najavom kako ima reći tri stvari, nakon čega je i izrekao tri važne stvari. Prva je bila zahvaliti sjajnoj uredničkoj ekipi Matice hrvatske s Jelenom Hekman na čelu.
Druga se sastojala od sjetnog prisjećanja na gimnazijske dane i čitanje Povijesti glazbe Josipa Andreisa u vlaku između Virovitice i Slatine, a ponekad, zbog udubljenosti u knjigu, i do Bukovice.
A treća stvar, koju je najavio kao vrlo ozbiljnu, bila je vrlo kratka izjava o tome kako je u njegovoj novoj knjizi najvažnija peta stranica uz poziv da je svakako pročitamo.
Gotovo sa stidom, kao da otkrivam neku intimnu tajnu, prepisat ću ovdje tu čitavu petu stranicu. Na njoj nema broja, ali znamo da je peta jer na sljedećem listu stoji broj sedam.
A na tom bijelom listu u tri retka piše: “Knjiga je posvećena supruzi Cvijeti, koju volim kao što sam je volio prvoga dana, neizmjerno”.
Sigurno nije slučajno što je, nakon tolikih godina života i braka, dostojna tako duboke i dirljive ljubavne izjave postala upravo knjiga o glazbi. Tom petom stranicom Viktor Žmegač je zapečatio na preostalih 900 posvjedočenu uvjerenost u bitnost i važnost umjetničke glazbe u onome što zovemo kulturom i što nas čini ljudima.
I još samo koja riječ o titulama. Hvala akademiku Fabriju što je podsjetio kako je Viktor Žmegač u Njemačkoj član Saske akademije znanosti, ali nije i Hrvatske. Čini mi se da je bilo i malo nelagode u Fabrijevoj pošalici kojom je Žmegaču ponudio pola svoje stolice u HAZU.
Jer, u svakom slučaju, to što Žmegač u Hrvatskoj nije akademik ipak je pomalo sramota svih onih koji to jesu.
Branimir Pofuk |
