NA RUČKU S JUTARNJIM

Žuži Jelinek: ‘Muškarci su zbog feminizma postali oholi: čekaju da žene njih osvoje’

  • Ilustracije Danilo Dučak

Objavljeno: 16.05.2010



‘Ne ljuti me mržnja drugih’

- Baš me briga, ja sam već dovoljno stara da smijem govoriti istinu, moja su djeca odrasla, ona će valjda razumjeti, slažeš se? Mene gotovo svakodnevno zovu žene za savjete, ali dobivam i brojne pozive mržnje, neke ljude koji mi govore 'dStara židovska kurvo' ...

Prekidam Žuži s brzim objašnjenjem da su to ljudi zaslijepljeni mržnjom, kakvih je jako puno oko nas, barem sudeći po internetskim komentarima, da oni ne razumiju veličinu njezine priče i da ona instinktivno ženama poručuje da se u životu moramo boriti svim sredstvima, naročito kad smo okruženi zlom. Žuži mi dodaje sa smijehom:

- Ne uzbuđujem se ja previše. Znaš kako ja njima odgovaram? Kažem im veselo: Hvala na komplimentu, u mojim godinama to je kompliment. Ne treba se uzrujavati zbog mišljenja nepoznatih ljudi. Ja sam još u partizanima naučila da su ljudi često sebični i surovi. Sjećam se kako sam se veselila kad sam jednom uhvatila mjesto za spavanje pod kamionom, na suhom, pa sam skinula gojzerice i netko mi ih je noću ukrao. Suborac, drug!

O čemu se govori njezina nova knjiga? Žuži objašnjava da su se muškarci promijenili s feminizmom, da su postali oholi, da čekaju da ih žena napadne i tako osvoji i da mora 'preporučiti svim ženama' da si osiguraju muža na vrijeme, to je neizmjerno važno. U svakoj dobi se to radi drugačije. Sa 20 godina mladošću, ljepotom, čak i naivnošću, u srednjoj dobi s iskustvom, naročito seksualnim, a kasnije je najvažnije da žena ima novaca. Tužno je pitam je li dobila ikada od svojih brojnih udvarača neki doista vrijedan poklon, zašto inzistira na vlastitu novcu? Ništa, kaže, baš ništa nije zapamtila, oni su znali da je samostalna i uvijek su očekivali da si sve sama kupi.

‘Moj ideal muškarca’

- Kad sam se na ljeto 1941. godine udala za prvog supruga Jelineka, cijeli grad došao je čestitati mojoj mami što sam se udala u tako bogatu židovsku obitelj. A par dana nakon vjenčanja, ja sam radila više nego ikada u životu, od jutra do kasno u noć. Bili smo u Rijeci, moj muž nije mogao raditi kao doktor, pa sam ja počela šivati po kućama da nas prehranim. Ubrzo sam i tamo, bez papira, otvorila salon, no barem godinu dana radila sam krvavo.

Pa i vaš suprug je mogao raditi na crno neke manuelne poslove, nudim jedan filmični scenarij. Ne, on nije mogao, odgovara Žuži, on je rođen kao gospodin, on je to vrijeme iskorištavao da uči talijanski kod jedne gospođe, ja sam radila za oboje.

No, Žuži je to rekla bez ljutnje i odmah dodala da danas, kad razmišlja o svome životu, kad sanja ili tone u san, često je 'pokraj svog prvog muža', danas već pokojnog:

- On je otac moje djece, moja je veza s njime neraskidiva, niti jedan od mojih kasnijih muževa nije ni pokušao biti otac mojoj djeci, a on je bio krasan otac. Bio je kulturan, pametan, obožavao glazbu, bio je moj ideal muškarca u mladosti, u svakom smislu. I sama sam kriva što me prevario i ostavio.

Otišla sam u Ameriku zbog posla, pa u Japan, dugo sam ga ostavljala nasamo. To žena ne bi trebala raditi ako želi sačuvati brak. Osim toga, ja sam kao mlada djevojka bila zaljubljena u jednog liječnika, Ackermanna, no on mi je jasno dao do znanja da me ne želi oženiti jer su moji roditelji hendikepirani, gluhonijemi, bojao se da je to nasljedno. Cijenim što to Jelineku nije smetalo, zapravo me jedino on oženio kao siromašnu ženu.

Kako siromašnu, imali ste već salon u Zagrebu? - pitam začuđeno. To je bio samo jedan iznajmljeni stan u kojem sam radila sa svojim krojačicama, a oni su bili veoma bogata obitelj. Moji su radili četke, a njegov tata je imao svoju liječničku ordinaciju, objašnjava Žuži, koja je tada, početkom četrdesetih, nosila prelijepe šešire, krzno i krokodilske cipele i torbe. Već je tada znala vrijednost dotjerivanja.

Što je najskuplje, osim kuća i stanova, sama sebi ikad kupila? Jedan veliki dijamantski prsten. Ili možda zlatni sat Patek Philippe u New Yorku, u Tiffanyju, premišlja se Žuži. No, to su joj nedavno ukrali iz kuće u Ženevi, pa danas vjeruje da je besmisleno nositi skupi nakit kad bižuterija izgleda jednako dobro.

Čega se iz svoga bogatog života sjeća s najvećim veseljem? To će te možda iznenaditi, kaže, ali nikad mi nitko nije pružio toliko sreće kao moji gluhonijemi roditelji. Ja sam sve činila za njih, oni su uvijek sa mnom stanovali, ja sam bila njihov tumač od najranijeg djetinjstva, kad ih se sjetim, sjetim se uvijek njihova pogleda punog sreće što me vide...

Kad je u životu bila najnesretnija? Vjerojatno kad ju je ostavio prvi muž, pa je pomislila da je njezin život gotov i pod sresom dobila jak oblik rubeole. No, nikada u životu nije bila despresivna, kaže, uvijek bi se nakon par dana ustala rano ujutro, uredila, našminkala i krenula dalje...

Broj preporuka: 20

Više o...

ARHIVA ČLANAKA

Još iz rubrike

hotrss

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen