Nije predsjednik Tuđman uoči Oluje rekao da će srpskom stanovništu tobože jamčiti ljudska prava, nego je rekao da će im jamčiti tobože tobožnja ljudska prava. Tako je nedavno svjedočio u Haagu, a prošle nedjelje i na Hrvatskoj televiziji govorio Miomir Žužul.
I ja sam se na to, poput kolege Stankovića, latio hrvatskog rječnika u kojem je smisao riječi “tobože” objašnjen kao sunce jasnim primjerom: “Tobože je bio u koroti, a zapravo se veselio očevoj smrti”.
Prema Žužulu tu postoji značajna razlika, no moja je nelagoda podjednako ista i zbog hrvatskog predsjednika čija su jamstva bila “tobožnja”, kao i zbog predsjednika koji je iskreno obećavao da će nekoga prevariti. Jamčiti nekomu poštivanje ljudskih prava, a misliti o tim pravima kao tobožnjima, isto je kao radniku jamčiti tobožnju plaću, pa mu na kraju mjeseca obećani iznos isplatiti u čavlima.
No, Žužul je čak dopustio da bi bilo sasvim u redu da mu netko kaže “vi ste tobože iskren čovjek”, ali bi bilo nešto sasvim drugo kada bi mu se reklo “vi tobože govorite istinu”(!?).
Pokušat ću, stoga, slijediti naputak bivšeg hrvatskog veleposlanika i tobože jednog od najsposobnijih ministara vanjskih poslova. Moj je dojam da je on doista u svemu o čemu je bio pitan govorio kao tobože iskren i za raznorazna djela korupcije tobože potpuno lažno optuživan čovjek. Uostalom, njegovu je nevinost dokazala i tobože pravna država.
Zašto uopće podsjećam na to mučno gledateljsko iskustvo? Ironija, pa i zdravo izrugivanje, u Tuđmanovo su vrijeme možda još i mogli biti ljekoviti. Danas, pak, satira je više ruganje autora sa samim sobom.
|
Da je Miomir Žužul u svemu potpuno nevin, dokazala je i tobože pravna država |
Bio sam nedavno u Imotskom, rodnom kraju čovjeka čije bi ime trebalo ovjekovječiti u narodnom pamćenju i jeziku pojmom žužulovština koji bi predstavljao moralni i svjetonazorski sklop u kojem je ama baš sve tobožnje. Pada mi na pamet Raosov, Vrdoljakov i Šerbedžijin Kikaš, samo taj je bio duhovit i na svoj neotesan način šarmantan, a blagostanja se dokopao varajući ljude i nadmudrujući vlast, a ne uz njezinu pomoć.
Ne čudi me što Imoćani, govoreći o duhovnoj i kulturnoj baštini svoga kraja, nerado spominju “Prosjake i sinove”. Ne bih se tamo sjetio ni Miomira Žužula da nismo prošli pored jednog u drač i korov zaraslog tvorničkog pogona. To je Imostroj s čijom propasti, kao što je tobože pravna država također dokazala, ništa nije imao ni Miomir Žužul ni njegova familija. Poput Kikaševih dvora bez krova, kuće koja je poslužila za snimanje spomenute serije, tako i Imostroj stoji kao jedan od simbola žužulovštine u rodnom kraju čovjeka koji je apsolutno tobože iskren kad tvrdi da s tim nema ništa.
Ali, treba reći jasno, žužulovština nema zaštićenoga geografskog podrijetla. Prije ili kasnije ona ionako uvijek digne rep, a u rodnom kraju ostavi tek neku nezbrinutu hrpu kamenja ili betona.
U Imotskom, baš kao i u svakom drugom kraju, postoje i ljudi koji tamo ostaju i ustraju, a još se više divim onima koji se tamo vraćaju da bi ponovno krčili, plijevili, orali, kopali i sadili. U duhovnom, ali itekako i u doslovnom smislu.
U članku objavljenom u nedjelju pisao sam o jelovnicima i o francuskom kuharu kojeg su upravo neki takvi Imoćani pozvali na gastronomsko-kulturno događanje “Spiza na početku lita”. Uložili su u sve to puno dobre volje, truda, vještine, znanja, a i novca lokalne zajednice. Ali ne zato da bi si priuštili jednu, dvije večeri razmetljive žužulovštine koja se nekako najlakše svojom tobožnjom pameću i lukavošću hvali uz skupi šampanjac. Naprotiv. Ponosni na svoje naslijeđe i svjesni nedostataka, u mnogočemu moraju početi ispočetka. Boriti se za svoje. Pritom, kako je to lijepo rekao jedan od organizatora, i najneugodniju buru moraju znati uhvatiti u svoja jedra. Danas su mi ti divni ljudi inspiracija i nada.
A žužulovštinu ostavimo nek bude ono što i jest: sama sebi ruglo.
Branimir Pofuk
