RAZGOVOR S UGLEDNIM EKONOMISTOM

Zvonimir Baletić: Hrvatska od 1993. propada zbog fiksnog tečaja kune

  • Goran Mehkek/CROPIX

Objavljeno: 23.06.2012

Fiksirajući tečaj upali smo u zamku iz koje je slom jedini izlaz. Još sam 1994. upozoravao Nikicu Valentića u što ulazimo, ali on je doveo Škegru da nam objasni ‘da to nije istina’. Razgovarao Ratko Bošković

Znanstveno vijeće i Odsjek za ekonomska istraživanja HAZU održali su prije otprilike godinu dana savjetovanje o ekonomskoj krizi u Hrvatskoj. Zvonimir Baletić, Dubravko Radošević, Gordan Družić, Saša Drezgić, Alica Wertheimer-Baletić, Dragomir Vojnić, Ivo Družić, Božidar Jelčić i Guste Santini govorili su o produženom kriznom stanju, oportunitetnim troškovima stabilizacije, o hrvatskim “izgubljenim godinama”. Prošlog tjedna HAZU je objavio i zbornik njihovih radova. No, zbornik je učinio korak dalje od samoga savjetovanja i već je svojim naslovom - “Iz krize u depresiju” - naznačio da se u proteklih godinu dana stanje gospodarstva dramatično pogoršalo. Akademik Baletić napisao je predgovor zborniku i zauzeo se za hitnu promjenu koncepcije ekonomske politike koju su usvojile i slijede hrvatske vlasti. Baletić u četiri točke traži primjenu monetarne suverenosti, rješavanje opasne unutarnje nelikvidnosti, anticikličnu fiskalnu politiku, neinflatornu emisiju novca radi smanjivanja domaćih kamata, poticanja ulaganja u domaću proizvodnju i izvoz te povećanja zaposlenosti. Baletić i ekonomisti iz HAZU traže socijalno uravnotežene ekonomske reforme. Godinu dana nakon što su ekonomisti uzalud uputili alarmantni proglas o pogrešnom izboru službene razvojne koncepcije, s akademikom Baletićem razgovarali smo u njegovu kabinetu u Ekonomskom institutu Zagreb o tome kako je Hrvatska dospjela u depresiju i što činiti da se iz nje izađe.

Zašto ste knjizi dali naslov ‘Iz krize u depresiju’? To je očito poruka...

- Još prije desetak godina govorili smo o kriznom stanju našeg gospodarstva i o tome kako krizu prevladati. Stanje se, nažalost, pogoršalo. Tome je posebno pridonijela svjetska kriza. Mi smo bili u krizi koja se sada produbila, dinamika ekonomskih i socijalnih trendova se pogoršala i otežava brzi oporavak. Ušli smo u depresiju.

Zar prije desetak godina nismo imali uzlet, rast BDP-a?

- Ne, mi smo se zavaravali. Mi nemamo normalnih razvojnih trendova još od 1980. Imali smo nultu stopu rasta, onda je došao rat, pa smo imali pad ispod predratne razine. To što smo doživljavali kao uzlet bio je blagi oporavak od ratne štete razaranja. I baš kada smo počeli dosezati razinu gospodarske aktivnosti s početka 90-ih, pogodila nas je i nova kriza, pa smo danas de facto ispod razine koju smo imali prije 25 ili 30 godina. Mi smo danas znatno ispod onoga gdje smo bili prije Domovinskog rata, ali sada sa znatno pogoršanom privrednom strukturom.

Što je najviše ukazivalo na produbljivanje krize u Hrvatskoj još i prije velike globalne panike?

- Najviše nas je brinuo veliki pad industrijske proizvodnje. Obnova industrijske proizvodnje išla je najsporije. Sektori usluga, financija i trgovine vukli su prema gore, ali temeljne gospodarske grane su zaostajale, da ne govorimo o poljoprivredi. Prije rata smo u poljoprivredi bili samodovoljni i imali smo velik izvoz. Poljoprivreda je zaostala, izostala je industrijalizacija, a da ne govorimo da je izostalo ono što se sigurno moglo postići -tehnološka modernizacija industrije. No mi smo po strukturi industrije pali na mnogo manje kvalitetno stanje od onog prije rata.

U svojem prilogu za zbornik ‘Iz krize u depresiju’ kažete da su ‘pogubne posljedice za hrvatsku domaću proizvodnju, zaposlenost i izvoz imali tečajna politika i devizni režim’. U tom ste stavu među vodećim ekonomistima i političarima prilično usamljeni...

- To je istina, ali činjenice su potvrdile moj stav! Devizni je tečaj važniji razvojni faktor od svih drugih mogućih reformi. Ako se zareknete da ćete dugoročno prodavati svoj proizvod skuplje od svakog vašeg konkurenta, onda možete biti sigurni da ga nećete prodavati. Aprecirani tečaj sistematski djeluje depresivno na svaki sektor razvoja. Možete praviti reforme, ali to vas ne izvlači ako ste odredili da ćete na vanjskom tržištu biti između 20 i 30 posto skuplji sa svojim proizvodima. Ako ste tako odlučili, onda trebate znati da vaš proizvod neće naći kupce ni u inozemstvu ni u vlastitoj zemlji. A time vi dajete prednost uvoznicima, pa se uvoznici organiziraju i uvoze jeftiniju robu izvana. Vidimo u što se kod nas investiralo: u uslužne djelatnosti, bankarstvo, trgovinu i slično, u sve ono što je bilo vezano uz usluge i proizvode izvana, zato što su te usluge i ti proizvodi bili jeftiniji, a domaći proizvođači nisu mogli ostati konkurentni ni na vlastitom tržištu.

Je li to ‘zamka fiksnog tečaja koji predugo traje’, kako kaže ekonomska teorija, zamka iz koje je slom jedini izlaz?

- Da, mi smo u tu zamku upali fiksirajući tečaj na konkurentno nerealnoj razini. Od prvoga dana upozoravao sam da se to može dogoditi. U listopadu 1993. napisao sam da Sporazum o stabilizaciji koji smo potpisali s MMF-om može biti dobar na rok od otprilike 10 mjeseci. Toliko treba da se slome inflacijska očekivanja i da se uspostavi normalna situacija bez inflacije. Ali, ne daj Bože da to ostane kao trajno stanje! Kad se vrati povjerenje da će novac imati stalnu vrijednost, u optjecaj treba vratiti potrebnu količinu novca i pritom paziti da se ne stvori oskudica novca i da u strahu od inflacije ne odemo u drugu krajnost deflacije, da cijene ne počnu naglo padati, što ima pogubne posljedice za ekonomski rast. Nakon početne stabilizacije cijena morate biti svjesni da novčana masa nije dovoljna za normalno funkcioniranje novčanog optjecaja. Morate, dakle, stabilizirati tečaj, ali i vratiti u optjecaj dovoljnu količinu novca da privreda glatko funkcionira. Naravno, treba paziti da se ne izazove nova inflacija, to treba regulirati i stalno voditi računa o tome da kupovna snaga domaćeg novca ne postane precijenjena.

Vi tvrdite da je moguće da i mala otvorena zemlja poput Hrvatske ima plivajući tržišni tečaj, a da ne izazove hiperinflaciju?

- Da, sigurno! Naša novčana masa se slomila, pogotovo nakon izbijanja krize. Kada se kredit urušio, ekonomija je ostala bez dovoljne novčane mase. U toj situaciji ne smijete - ako vam je novčana masa pala na četvrtinu ili manje - dalje stezati. Tada morate intervenirati s novom novčanom masom, ali ne iz kredita, nego iz emisije. Morate činiti ono što su radile Amerika, Engleska... Goleme količine državnog novca ubacivale su se u privredu, banke, poduzeća da ne bi došlo do deflacije, u tom smislu da preostali novac u optjecaju ne dobije preveliku vrijednost.

No, HNB kaže da su otpustili više od 40 milijardi kuna bankama i da je sve vrijeme financijski sustav i prelikvidan?

- On je prelikvidan zato što smo se doveli u situaciju da nema investicija. S druge strane, pristali smo na vješto ugrađenu zamku, a to je unutarnja konvertibilnost, odnosno devizna klauzula: stranim bankama i domaćim štedišama obećali smo da ćemo svaku količinu domaćeg novca bezuvjetno pretvoriti u strani novac, i to po tečaju koji je povoljan za strance. Onda oni s kunama koje zarade prodajom svojih proizvoda ili na bilo koji drugi način idu u HNB i mijenjaju ih u devize i potom ih iznose u inozemstvo i tako HNB i privredu ostavljaju bez novca...

Ideja je bila da Hrvatska ima sound money; solidna valuta ipak je pravilo višeg reda zdrave ekonomije, a devizna klauzula i unutarnja konvertibilnost trebale su poslužiti do preuzimanja eura. No to odjednom predugo traje... Je li to bila kriva procjena?

- Premda smo formalno odabrali upravljano plivajući tečaj i dobili prostor za kretanje tečaja gore ili dolje, za promjene koje bi ukazivale u kojem pravcu treba ići mi smo tečaj fiksirali i kad je god trebalo deprecirati domaću valutu, mi smo udarili dodatnim naporom da se to ne dogodi. Umjetno smo održavali tečaj, uz sve veću cijenu. Kao, to je pitanje časti, pitanje stabilnosti, Sporazuma o stabilnosti... Ili moramo održavati tečaj zato što su se naši građani i tvrtke zadužili u stranoj valuti, i što će biti s njima ako ta valuta poskupi.

Izbio bi kaos? Imali bismo i bankovnu krizu i slom?

- Zašto bi nastao kaos? Onaj tko je kupio stranu robu, treba platiti punu cijenu te strane robe. Ako mu je država dala subvenciju od 20 ili 30 posto, naravno da je on to veselo dočekao. A zašto bi se dio potrošača subvencionirao da kupuje tuđu robu? Druga stvar, da su nam s neba padale devize, naravno da bi to tada bilo u redu, ali s obzirom na to da mi nismo mogli zaraditi devize na normalan način, i da nismo mogli više izvoziti, tko je onda trpio? Trpio je onaj koji je ipak izvozio. Njegova zarada pretvarala se u kune jer su troškovi bili u kunama, a ti troškovi bili su preveliki da bi izvoznik uopće mogao doći do profita. Izvoznik je bio ostao bez profita ili osuđen na gubitak. Nije imao novca, nije se mogao zadužiti, nije se mogao modernizirati... investicijski val koji smo očekivali nikad se nije dogodio. Sve ono za što smo mislili da će biti poticaj bilo je brana stranim investicijama.

Tko je odlučio da će tako biti?

- Teško je reći što je bilo, je li to bilo neznanje? Ja sam osobno od prvoga dana to javno govorio. Bio sam direktor Instituta, još 1994. išao sam kod predsjednika Vlade Nikice Valentića da ga uvjerim. Sjećam se, bilo je to 19. lipnja, išli smo k njemu ja i kolega Zdunić, da ga upozorimo u što mi ulazimo. Našli smo se u Klubu Ine, rekli smo mu... Međutim, on je doveo Škegru, da nam objasni da to nije istina, da je ‘za narod dobro da se malo poslije rata oporavi jeftinijim uvozom’ i tako dalje. Mi smo rekli, ali uništit ćemo radna mjesta, uništit ćemo domaću proizvodnju, šta će onda biti? Narod se sada može jeftino zadužiti, ali neće imati čime te dugove vratiti! On mora zadržati radno mjesto, mora proizvoditi, izvoziti. Ali, ‘ne, ne, ne...’ i taj razgovor je prekinut. Poslije je organizirana proslava 10. godišnjice Sporazuma o stabilizaciji, ja sam otišao tamo, a bio je i Nikica. Tada sam mu rekao: ja sam ti rekao da je taj program za deset mjeseci, a imamo ga već 10 godina i još ga slavimo. Još ni danas nismo svjesni koliko je to bila loša politika.

Ali, HNB kaže da je zbog ponude deviza stalno postojao pritisak na aprecijaciju kune, da su oni morali braniti devize da ne pojeftinjuju?

- Ma kakva ponuda deviza! Pa mi smo se cijelo vrijeme devizno zaduživali! Naravno da je postojao pritisak na aprecijaciju kad nisu emitirali domaći novac. Da jesu, težnja prema aprecijaciji bi pala, ne bi se održala. Mogli smo imati daleko veću masu novca u optjecaju, ne bi bilo besparice, ne bi bilo nelikvidnosti do koje smo doveli zemlju... To su sve bili razlozi da se to ne čini. Tako su postupili Poljaci. Razgovarao sam s direktorom Siemensa u Njemačkoj, i on mi kaže: ‘Vi Hrvati nešto krivo radite. Vi ste nama preskupi. Onda mi proizvodimo u Mađarskoj, Češkoj, Bugarskoj... a u Hrvatskoj ne.’

Vi govorite da nismo smjeli imati valutni odbor, da smo trebali imati emisiju domaće valute ex nihilo... Sve upravo suprotno onome što smo imali?

- Ex nihilo, jasno.

Na temelju čega bi HNB emitirao kune? Na temelju kojeg zaloga, kojih vrijednosnih papira?

- Na temelju svoje pozicije centralne banke! Ne treba mu zalog. Zalog je neiskorištena radna snaga, neiskorišteni proizvodni kapaciteti, prirodni resursi, mogu to biti i državne obveznice... A na temelju čega smo mi za vrijeme rata emitirali naš novac? Na temelju ničega! Samo na temelju činjenice da smo dobili državu i da ona može emitirati novac. Novac je uvijek ex nihilo. To pitanje da li iza toga stoji platno, ili stoji zlato, to je samo povijesna ilustracija toga da ljudi moraju vjerovati da iza novca stoji neka vrijednost. Ali, mi smo u ratu emitirali goleme količine novca ni iz čega, i rat smo dobili i izdržali preko emisije novca, hrvatskog dinara, ex nihilo. Prema tome, kad smo zaustavili inflaciju, trebali smo emitirati novu količinu novca. Taj postupak se naziva reflacija. To je dužnost centralne banke: da održava likvidnost. Kad ćete stati s reflacijom? Kada uspostavite situaciju da nema nezaposlenosti, da nema nelikvidnosti, kad se obori kamatna stopa i vrijednost novca, i da je novac bolje ulagati nego čuvati.

Zašto vas vaši mlađi kolege nisu slušali? Jeste li im bili loš učitelj?

- Problem je što ni svi profesori to ne znaju. Monetarna teorija kod nas nije dovoljno izučavana. Kod nas se drži da je novac neutralan. Da se opća ravnoteža postiže na tržištu sama od sebe, kaže se da svaka ponuda stvara svoju potražnju i tako dalje, i da s promjenom količine novca možete utjecati samo na cijene. To je kod nas dogma!

Predkeynesijanska ekonomija?

- Tako je, uzima se da su zaposlenost i proizvodnja zadane varijable nezavisno od novca, a to nije istina. Može i proizvodnja reagirati na količinu novca, zaposlenost može reagirati, i doista reagira. Morate točno odmjeriti i vidjeti koji je efekt novca na cijene, na proizvodnju, na brzinu optjecaja...

Otkud ta dogma? Je li to zbog predugog utjecaja marksističke ekonomije?

- Kao marksisti mi smo isto učili da je novac neutralan. No, glavnu formulu neoklasične ekonomije dao je 1910. Irving Fisher. Međutim, početkom 30-ih i on je promijenio svoje stajalište i napisao knjigu o deflacijskoj teoriji kriza i depresija. Misleći na našu situaciju i ja sam u ‘Ekonomiji’ Guste Santinija napisao o tome tekst da na taj fenomen upozorim našu stručnu javnost, jer mi smo sada ‘točku po točku’ u procesu koji je opisao Fisher. S tim da je on upozorio da je deflacija teža pojava od inflacije. Jer, uvijek se lako nađe netko tko će biti protiv inflacije, a na deflaciju se vežu financijski interesi i ne dopuštaju državnu intervenciju u vrijednost i količinu novca. Oni ‘sjednu’ na novac, imaju na njega monopol i ne dopuštaju da država intervenira niti s novcem mimo njih upravlja. Jer, ako država emitira novac, država može i direktno plaćati i utjecati na socijalne odnose i na promjenu vlasništva. Javlja se strah od gubitka vlasništva pa se financijski krugovi opiru državi pozivajući se na neoliberalnu doktrinu da država ne smije emitirati novac, a nitko ne kaže zašto to država ne bi smjela činiti. Amerika je to redovito činila. Iza toga se krije velika politička i socijalna igra, u kojoj se kapital pita hoće li iskoristiti situaciju nedostatka novca i jačanja položaja banaka, da bi smanjio socijalna prava i diktirao državi da se mora zaduživati kod banaka, ili će se pustiti državi da ga potisne, da smanji prostor djelovanju privatnog kapitala, a u korist općeg blagostanja i socijalnog mira.

Broj preporuka: 49

Preporučam

Više o...

FACEBOOK KOMENTARI

ARHIVA ČLANAKA

Još iz rubrike

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen