ALKESTIDA

Euripidova Alkestida, prikazana u Ateni 438. pr.Kr., najstarije je sačuvano djelo tog antičkog tragičara koji svojim dramama izravno korespondira s našim vremenom i ne silazi sa svjetskih pozornica. Alkestida je možda njegova najzagonetnija drama, uvijek iznova otvorena različitim interpretacijama, pa tako i ovoj verziji Lade Kaštelan.

Verziji koja njezinu tajnu osluškuje i prosljeđuje, ne pokušavajući je riješiti. Susret s vlastitom smrtnošću i s gubitkom u korijenu je ljudskog postojanja, granična situacija u kojoj se preispituje sve što jesmo ili nismo, testiraju se granice ljubavi.

Priča koju je Euripid preuzeo iz postojeće tradicije kaže da je Admet, tesalski kralj, od boga Apolona dobio za nagradu mogućnost odgode svoje smrti, kad za to dođe vrijeme. Pod jednim uvjetom. Može ostati na životu ukoliko netko drugi siđe u Podzemlje umjesto njega. Jedina osoba koja to želi njegova je žena i majka njegove djece, Alkestida, strankinja u zemlji u koju je došla zbog braka s Admetom. Nitko drugi. A onda je Heraklo, nepozvani gost u kući žalosti, vrati natrag iz Podzemlja. Što bi bilo da se može dati svoj život u zamjenu za tuđi? Što bi bilo da se može primiti tuđi život u zamjenu za svoj? Što bi bilo da se može vratiti iz mrtvih? Koje su posljedice, koja je cijena?

Nemilosrdna pitanja, na koja je jedini odgovor šutnja.

IGRAJU:

Alkestida: KATARINA STEGNAR

Admet: IGOR KOVAČ

Heraklo: ZDESLAV ČOTIĆ

Admetova majka: GLORIJA ŠOLETIĆ

Gosti: MIREJ STANIĆ, NIKA LASIĆ, VINI JURČIĆ, HRVOJE SEBASTIJAN, BOJAN BERIBAKA

Na Euripidovom tragu, bilješke Lade Kaštelan
*
Euripid, najmlađi od sačuvanih grčkih tragičkih pjesnika, rođen je u Ateni, 485/484. pr. Kr.,a smrt ga je zatekla u Peli, 406. pr. Kr., na dvoru makedonskog kralja Arhelaja, kamo se navodno povukao ogorčen zbog neuspjeha. Na dramskim je natjecanjima pobijedio samo četiri puta, od toga jednom posmrtno (Eshil trinaest, Sofoklo dvadeset puta). Prema antičkim izvorima, Euripid je napisao deveteset i dvije drame, od kojih je osamdesetak poznato po naslovu. Očuvalo ih se u cijelosti devetnaest, među kojima Res vjerojatno nije autentičan; dio izgubljenih tragedija poznat je po ulomcima. Očuvani korpus dvojakog je podrijetla: u prvu skupinu pripada deset kronološki poredanih tragedija, očito se radi o antologiji: Alkestida, Medeja, Hipolit, Andromaha, Hekuba, Trojanke, Feničanke, Orest, Bakhe, i Res. Drame iz druge skupine svrstane su alfabetski i sačuvane slučajno, kao dio nekog izdanja sabranih djela iz XIV. st.: Elektra, Helena, Heraklo, Heraklova djeca, Hiketide, Ifigenija u Aulidi, Ifigenija na Tauridi, Ion i Kiklop (satirska igra).

Aristotel Sofoklu pripisuje izjavu kako on sâm prikazuje ljude onakvima kakvi bi trebali biti, a Euripid onakvima kakvi jesu, a za Euripida tvrdi da najtragičkiji od svih pjesnika, tragikotatos ton poieton. Ma što to značilo. Možda je upravo to razlogom nevelikog broja nagrada i velike naknadne popularnosti.

*
Euripidova Alkestida praizvedena je u Ateni prije dvije tisuće četiristo pedeset sedam godina, kao četvrti dio tragičke tetralogije (od koje je jedina sačuvana), na mjestu rezerviranom za satirsku igru. Žanr je to koji je sačuvao formu tragedije, ali je pomoću kora sastavljenog od satira donosio komičko rasterećenje nakon tri tragedije pune sukoba, (samo)ubojstava i nerješivih etičkih dilema. Samo, Alkestida nema satirski kor, ona uopće ne pruža nikakvo rasterećenje nego postavlja nemoguća pitanja i nimalo nije nalik onome što je sačuvano i što se zna o satirskim igrama, kao da je bila podmetnuta na mjesto koje joj ne pripada. Zbunjuje, izmiče žanrovskom definiranju i izaziva jako različite interpretacije, kako književnoteorijske tako i umjetničke. U njenoj građi sadržana je legenda ukorijenjena u čovjekovom suočavanju s vlastitom smrtnošću, rasprostranjena u mnogim narodnim predajama širom svijeta (kako je pokazao veliki klasični filolog Albin Lesky). Njezin najjednostavniji oblik glasi ovako: „Smrt dolazi uzeti život nekog mladog čovjeka, muškarca ili žene, najčešće kraljevskog podrijetla, i pristaje umjesto njegovog/njezinog života uzeti zamjenu, samo nitko drugi, pa ni roditelji ne žele dati svoj život. Žrtvuje se jedino žena za muškarca kojeg voli, ili muškarac za ženu koju voli.“ U antičkoj Grčkoj ta se legenda vezala uz mitske priče o bogu Apolonu i kralju Admetu, tako je bilo već i u ranijoj, izgubljenoj, Frinihovoj Alkestidi, o kojoj imamo svjedočanstva, ne i tekst.

*

Postoji dvadesetak dramskih i isto toliko opernih verzija Alkestide, a česta je inspiracija i pjesnicima i likovnim umjetnicima. Te su verzije posve raznorodne, od burlesknih do tragičnih, s muzikom ili bez, spomenimo (kronološki) neke od njih: Hans Sachs, Die getreue Fraw Alcest mit ihrem getrewen Mann Admeto, (1551.), Alexandre Hardy, Alceste ou La fidélité, (1624.), Aurelio Aureli, Antigone delusa d'Alceste, (1664.), Jean-Baptiste Lully / Philippe Quinault, Alceste ou le triomphe d'Hercule (1674), opera, George Friedrich Händel / Nicola Haym, Admeto, re di Tessaglia (1719), opera, George Friedrich Händel, George Friedrich /Smolett, Tobias, Alceste (1750), opera, Christoph Willibald Gluck / Ranieri de' Calzabigi, Alceste (1767.), Christopher Martin Wieland / Anton Schweizer, Alceste (1773), opera, Issachar Styrke, Alcestis Burlesqued, (1816.), Francis Talfourd, Alcestis, The Original Strong-Minded Woman: A Classical Burlesque, A Most Shameless Misinterpretation of the Greek Drama of Euripides (1850), [Anonymous] Alcestis or Euripides Destroyed (1866), William Morris, The Love of Alcestis (1868), Robert Browning, Balaustion's Adventure (1871.), Francis Turner Palgrave, Alcestis (1871.), Hugo von Hoffmansthal, Alkestis, (1893. ), Reiner Maria Rilke, Alkestis (1907.), Gustav Renner, Alkeste (1911.), Yourcenar, Marguerite, Le mystère d'Alceste (1944.), Eliot, Thomas Stearns, The Cocktail Party (1949), Thornton Wilder, Alcestiade (1955.), Wilson, Robert / Müller, Heiner, Alcestis (1986) i posljednja, ali nikako ne najmanje važna, verzija Teda Hughesa, Alcestis (1999.)

*
Nekoliko sam se puta krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća intenzivno i neposredno bavila nekim Euripidovim dramama, po svome izboru. Feničanke, Helena, Ifigenija na Aulidi, Hekuba i Trojanke činile su mi se kao da su napisane upravo tada, taj gorki antički pjesnik krize i kaosa, kako Euripida ponekad nazivaju, (bio) mi je idealan sugovornik u našim krizama i kaosu. Dala sam si dopuštenje da njegovim tekstovima slobodno pristupim i učinim svima vidljivim ono što ja u njima vidim.

U to sam vrijeme, predratne 1989., prvi puta „posvojila“ i Alkestidu. Razlog zašto me privukla i moj odnos prema njoj međutim bili su posve drugačiji od odnosa prema drugim Euripidovim dramama, daleko osobniji i intimniji. Razlog zašto joj se vraćam 2019. godine, kao i moj odnos prema njoj posve su drugačiji nego tadašnji, ali također vrlo osobni i intimni.
Pitanja koja ta zagonetna, neobična i nemoguća priča otvara su ista ali tadašnja i sadašnja ja nismo iste, ne samo zbog taloga vremena.
Priča o Alkestidi je kao neki eksperiment koji daje različite rezultate, uvijek nužno kontaminiran osobnošću onog tko ga provodi.
Što bi bilo kad bi se moglo ono što se ne može. Iz smrti nema povratka.
U gčrkom mitu živi se ponekad mogu spustiti u Podzemlje i vratiti se, kao Heraklo, Odisej, Orfej. Jedino, ne smiju tamo jesti nar, voće podzemnog svijeta, zabranjeno živima. Ako ga kušaju, vezani su za Had zauvijek.
Alkestida i Admet na kraju se ponovno sastaju, samo - gdje?
I zašto zapravo Alkestida daje svoj život u zamjenu za Admetov? Ne mora.
Svi koji se bave Alkestidom tragaju za svojim odgovorom na to pitanje, u sebi ili oko sebe. Koji je moj?

U tom njezinom činu nekad sam vidjela bijeg od života, glasnijom od sveg drugog činila mi se njezina šutnja po neželjenom povratku čovjeku s kojim je ne veže ljubav nego brak. Jedino što sada vidim je bijeg od gubitka bezuvjetno voljene osobe. Raniji, dobrovoljni odlazak onamo kamo ćemo ionako doći svi, bez obzira kako to zvali i zamišljali.
Strah od života i strah od gubitka doduše i jesu jedno, lice i naličje iste stvari, radi se samo o tome u koju se stranu upire pogled.
Livija Pandur i ja u ovoj predstavi gledamo u istom smjeru.