Svjetska prvenstva nisu samo atraktivni golovi, driblinzi i glamurozne pobjede, svjetska prvenstva su i sudačke prijevare, bizarni potezi i nepravedni ishodi.
To nije samo Maradonin show-dribling protiv engleskih bekova, to je i njegova "Božja ruka", prijevara koju je vidio cijeli svijet, osim suca te utakmkice. To je i previd švicarskog suca Diensta u finalu 1966. godine, kada su žrtva bili Nijemci, jer gol Geoffa Hursta ni dan danas nije razjašnjen. A kad smo već kod sudačkih previda, 1982. godine, na utakmici Jugoslavija-Španjolska, sudac Sorensen je prekršaj Velimira Zajeca na 18 metara sankcionirao najstrožom kaznom. Nije li i sudac Moreno iz Ekvadora 2002. godine svojim čudnim odlukama odveo Južnu Koreju do četvrtog mjesta na svijetu?
Iako su svjetska nogometna prvenstva puna bizarnih detalja, iz šešira smo ih izvukli deset. Neki detalji su lijepi, neki tamni, ali svi su zabilježeni kao posebni.
1. Oscar za ekshibicionizam
Golman koji je previše driblao
Rene Higuita, golman Kolumbije iz devedesetih jedan je od najboljih koje sam uopće vidio. Kakav refleks, s kakvom je lakoćom branio udarce s deset metara, bez napora bi pokupio loptu. Iako kažu da svaki golman ima barem "malu ptičicu" u glavi, Rene Higuita je imao "cijeli kavez". Težnja za ekshibicijom bila je jača od želje za pobjedom... Sjećam se utakmice u Napulju 1990. godine, Kolumbija i Kamerun su držali "čvrstu nulu", sve do finiša utakmice. Tada je Higuita krenuo u nepotrebnu avanturu, želio je driblingom napraviti smiješnim Rogera Millu, najiskusnijeg kamerunskog nogometaša. Upustio se kolumbijski golman u slalom, izgubio loptu i Milla je lako poentirao. No, to nije zbunilo Higuitu, u jednoj od sljedećih akcija učinio je isto... Tako je zbog glupoga gafa završio nastup Kolumbije na Svjetskom prvenstvu.
Higuita ni kasnije nije odustao od "egzotičnog" načina branjenja, jednom je namjerno rukama promašio loptu da bi je petom izbacio s gol-crte.
2. Oscar za potez
Maradona 1986. - Slalom 'malog zelenog'
Kada se bira najljepši potez svih svjetskih prvenstava, uvijek se spomene Diego Maradona i njegova akcija protiv Engleske u Meksiku 1986. godine. Tada je "mali zeleni" izdriblao šestoricu engleskih bekova, bacio u prazno i golmana Petera Shiltona i gurnuo loptu u mrežu. Ako ste pažljivije analizirali taj njegov dribling, u njemu nije bilo niti jedne finte, Diego je poput iskusnog slalomaša gurao loptu pored engleskih "štapova" i na kraju poentirao. Bili su to dani najveće slave Diega Maradone, sa stadiona "Azteca" je nakon osmogodišnjeg posta donio naslov prvaka u Buenos Aires. Englezi su mu se divili, ali su nerado pokazivali taj neslavni detalj iz svoje nogometne povijesti. A Maradona je nekoliko puta priznao, "ništa mi nije bilo draže nego pobijediti Engleze".
"Bila je to osveta, mali uzvrat za Maldive, mi nismo pobijedili englesku momčad već zemlju. Na neki način krivili smo engleske nogometaše za sve što se dogodilo, za smrt argentinskih klinaca, koje su ubijali kao ptičice. Danas znam da je to glupost, ali, taj gol je gol moga života", napisao je Maradona u svojoj autobiografiji.
3. Polemike
Gol Geoffa Hursta koji to možda i nije bio
Svako prvenstvo ima svoje tamne i nerazjašnjene detalje, ali, ni dan danas nije rasvijetljen pobjednički gol Engleske na 8. prvenstvu svijeta. Gol Geoffa Hursta u 100. minuti finalne utakmice i danas je velika zagonetka. Ipak, u analima piše da je Engleska osvojila prvi i jedini naslov svjetskog prvaka. Nogomet se na kratko vratio kući, ali, taj naslov će imati vječnu mrlju. Bio je 30. srpnja, na Wembleyju se okupilo 100.000 gledatelja, sudac je bio Švicarac Dienst. Za Englesku su igrali Banks, Cohen, Wilson, Stiles, J. Charlton, Moore, Ball, Hurst, B. Charlton, Hunt i Peters. Za Njemačku: Tilkowski, Hoetgess, Schnellinger, Beckenbauer, Schulz, Weber, Held, Haller, Seeler, Overath, Emmerich. U 90. minuti rezultat je glasio 2-2, krenuli su produžeci. U 100. minuti Alan Ball je nabacio loptu u kazneni prostor, Hurst je pratio akciju i s desetak metara strahovitim udarcem pogodio gredu. Lopta se nekoliko puta odbijala između zemlje i grede. Sudac nije odmah dosudio gol, i tek na intervenciju pomoćnog suca Bahramova iz SSSR-a pokazao je na centar. Zaredale su brojne ekspertize, ali, nikada nije dokazano da je lopta prešla gol-crtu. Nijemci su bili ogorčeni, i danas žive u uvjerenju da im je u Londonu ukradena titula svjetskog prvaka... Bio je to veliki dan Geoffa Hursta, koji je zabio tri gola. Posljednji na isteku 120. minute, kada je već sve bilo gotovo, kada su se čak i Nijemci prepustili sudbini. Najavljujući utakmicu, Petter Wilson, komentator Daily Expressa, je napisao: "Sve što je u ovom susretu važno je engleska pobjeda. Ali, neka pobijedi zasluženo, bez mrlje..." Kao da je predosjećao da će se dogoditi nešto neugodno.
4. Tragičari
Franco Baresi i Roberto Baggio - Zapucani penali odnijeli prvenstvo
I Svjetsko prvenstvo 1994. godine u SAD-u obilježio je Diego Maradona. Nakon briljantnih igara protiv Grčke i Nigerije, na dopinškoj kontroli u Bostonu dokazano je da je uzeo "kapi za nos", proskribirani ephedrin, s kojim se lakše diše. Nakon što je Maradona protjeran iz Amerike a Brazil je u najboljoj utakmici turnira otpilio i Nizozemsku, na sceni su ostali samo Roberto Baggio i Romario, Italija i Brazil. Finale na "Rose Bowlu" u Pasadeni nije ni nakon 120 minuta dalo pobjednika, o naslovu svjetskog prvaka prvi put su odlučivali jedanaesterci. Najhladniji i najmirniji, Franco Baresi i Roberto Baggio su zapucali udarce s bijele točke, lopte su letjele visoko preko gola i Romario je odnio naslov u Rio de Janeiro. Posvetio ga je Ayrtonu Senni, "najvećem Brazilcu...".
Bilo je to jedno od najslabijih svjetskih prvenstava i jedna od najslabijih brazilskih momčadi, danas se sasvim sigurno sjećate jedino Romarija i možda Bebeta. Dunga, Jorginho, Branco i ostali su vam izblijedili iz sjećanja. Prvenstvo će se pamtiti i po tome da Carlos Parreira, i tadašnji i današnji brazilski izbornik, nije dao ni minute Ronaldu, kojega je već tada Pele označio svojim nasljednikom. Uzalud su talijanski novinari vrištali do neba da je "nepravedno da o naslovu svjetskog prvaka odlučuju jedanaesterci", šef Fife Joseph Blatter je hladno odrezao: "Zašutite, i jedanaesterci su sastavni dio nogometne igre..."
5. Emocije
Paul Gascoigne - suze u polufinalu s Njemačkom
Mnogi su se 1990. godine pitali zašto engleski izbornik Bobby Robson zapostavlja Paula Gascoignea, genijalnog playmakera Tottenhama? Istinu je novinarima ispričao tata John Gascoigne, obični šljaker s "bauštela":
- Kada je Paulu bilo četrnaest godina otišao je na probu u Ipswich. Šef školske momčadi bio je Bobby Robson. Paul mu se nije svidio, nije ga uvrstio u momčad, samo mu je "natovario" neke knjige i prospekte i poslao ga kući.
Život je čudna stvar, 1990. godine je taj isti Robson govorio da je Gascoigne jedini igrač koji može doseći slavu jednog Pelea.
Engleski mediji dugo su hranili publiku slikama Gascoigneovih suza na polufinalnoj utakmici s Njemačkom. Nakon jednog neopreznog starta sudac mu je pokazao žuti karton. Bio je to parni i "Gazza" ne bi mogao igrati u finalu. Rasplakao se kao dijete i slike njegovih suza danima su obilazile svijet.
Stvar je "spasio" Stuart Pearce, promašivši ključni jedanaesterac, koji je trebao Englesku odvesti u finale. Do kraja su otišli Nijemci, Paul ionako ne bi vidio finale, ali, iskrena tuga mladog nogometaša jako je ganula nogometni svijet.
6. Najveći trener
Enzo Bearzot - Mirni čovjek s lulom
Bilo je to prije 23 godine, Svjetsko prvenstvo se igralo u Španjolskoj. Brazil je sastavio veliku momčad, Argentina također, ali, talijansko nogometno čudo Paolo Rossi rušio je suparnike kao kegle. Italija, na koju nitko prije prvenstva ne bi stavio ni liru, prošetala se kroz turnir, a u finalu su golovima Rossija, Tardellija i Altobelija razbili Nijemce.
Bol je ublažio gol Paula Breitnera, no, to je bilo sve. Posljednji naslov prvaka Italiji je donijela momčad: Zoff, Gentile, Cabrini, Oriali, Collovati, Scirea, Conti, Tardelli, Rossi, Bergomi, Graziani (Altobelli, Causio). Sjećate se vjerojatnio i jednog od najsimpatičnijih izbornika svih vremena, Enza Bearzota, čovjeka s lulom, koji je tako superiorno vodio Italiju u pobjedu. Oduševio je i predsjednika Republike Italije Sandra Pertinija, koji je nakon svakog talijanskog gola plesao u svečanoj loži. Tisuće boca njemačkog šampanjca, već priređenog i ohlađenog, ostalo je neotvoreno, Jupp Derwall je morao priznati da je Bearzot bolji strateg.
"Mi smo snažna mašina, ali bez benzina", rezignirano je zaključio njemački novinar, dok su brazilski izvjestitelji napisali: "Ako je Italija uspjela pobijediti brazilske žonglere, što su Falcao i doktor Socrates doista bili, onda je prvo mjesto i više nego zasluženo..." Istina, Nijemci su imali primjedbi na suđenje Brazilca Coelha, za kojega je Ulie Stielike kazao da je "nosio plavi talijanski dres". No, taj detalj više nitko ne pamti, pamte se samo golovi Paola Rossija, razdragano ponašanje Sandra Pertinija i mirni čovjek s lulom, Enzo Bearzot, koji je zadnji donio "zlatnu kantu" u Rim.
7. Ružne scene
Toni Schumacher - Brutalni golmanski nasrtaj
Jedna od najružnijih scena svjetskih prvenstava je brutalni start njemačkog golmana Tonija Schumachera na Francuzu Patricku Battistonu. Dogodilo se to na SP-u u Španjolskoj 1982. godine, za polufinalnog susreta Njemačka - Francuska. Platini je poslao jedan genijalni pas prema Battistonu, no, u liniju kretanja francuskog nogometaša uletio je Schumacher i napravio od Battistona "miješano meso". Jednostavno ga je - raznio!
Nekoliko mjeseci kasnije, igrao se turnir na pariškom "Parku prinčeva", na kojemu je uz Atletico Mineiro, PSG i zagrebački Dinamo sudjelovao i FC Köln, čiji je gol branio omraženi Schumacher, tada francuski sportski neprijatelj broj jedan. Za PSG je probnu utakmicu igrao Safet Sušić i nakon jedne akcije sarajevski majstor lopte je povaljao travu sa Schumacherom na oduševljenje pariške publike. Ljudi na tribinama su bili u ekstazi, gledajući osramoćenog Schumachera, a predsjednik PSG-a je upro prst u Sušića: "Ovog momka moramo angažirati, danas nas je doista usrećio!"
8. Borba za život
Ćirina kapa francuskog žandara
Hrvatska je bila jedna od senzacija Svjetskog prvenstva u Francuskoj, a dio te senzacije bio je i izbornik Ćiro Blažević. No, više od njegovih taktičkih majstorija francusku publiku je oduševio njegov trik s kapom francuskog žandara... Vjerojatno se sjećate da su njemački huligani na smrt premlatili francuskog žandara i da su se liječnici dugo borili za njegov život. Ćiro, koji je s Hrvatskom nezaustavljivo marširao prema Parizu, dolazio je na utakmice s kapom francuskog žandara. Nakon bijelog šala u riznici njegovih posebnosti našla se i policijska kapa. Ćiro Blažević zna "kupiti" publiku, nakon te simpatične geste zaboravili su i njegovu neslavnu epizodu u Nantesu i 22 dana zatvora u Aix en Provenceu, gdje je bio ispitivan o marifetlucima Bernarda Tapiea.
9. Huligani
Avioni srama Margaret Thatcher
Organizator SP-a 1990. godine na originalan način je pokušao riješiti problem huliganizma. Reprezentacije visokog rizika smjestio je na Sardiniju, iako su u toj grupi bili i mirni Sjeverni Irci i Egipćani. No, organizatora je najviše brinula engleska i nizozemska "klijentela" i 17. srpnja, kada su te dvije reprezentacije trebale odigrati međusobnu utakmicu. Nikad neću zaboraviti tu sliku; 4000 engleskih navijača pjesmom je krenulo sa željezničkog kolodvora, da bi već nakon nekoliko stotina metara natrčalo na specijalne postrojbe talijanske policije, koja se za taj dan pripremala osam mjeseci.
Talijanski policajci su pregaženi i razbijeni, a engleski huligani su zaustavljeni "ježevima" i bornim kolima tek na prilazu stadiona. Stvar su iz zraka nadgledali helikopteri i scene su podsjećale na kadrove iz filma "Apokalipsa sada". Nakon Sardinije engleski navijači su se zaputili prema sjeveru, a najveći nered su priredili u Riminiju, gdje su demolirali neke barove, i Margaret Thatcher je poslala "avione srama", koji su huligane vratili u domovinu. Bilo je još navijačkih obračuna, poput divljanja engleskih navijača u Marseilleu 1998. godine, ali nikada nije vladala takva napetost kao uoči utakmice Engleska - Nizozemska u Cagliariju.
10. Gol i poštenje
Božja ruka Maradone
I taj detalj pripada utakmici Argentina - Engleska, Maradonin gol rukom, za koji tvrdi da mu je donio veće zadovoljstvo nego onaj čuveni dribling, kada su padali Beardsley, Reid, Fenwick, Butcher i Shilton. "Tada sam taj gol nazvao Božjom rukom. Vraga je bila Božja, bila je to moja, Diegova ruka!" Maradona je priznao da je "malo pokrao Engleze".
- Udario sam loptu lijevom šakom iza moje glave. Čak ni Shilton nije vidio što se dogodilo, tek se Fenwick požalio sucu. Ne zato što je vidio, već zato jer nije mogao shvatiti da bih mogao skočiti više od golmana. Odjurio sam prema tribini gdje je sjedio moj otac, koji je također mislio da sam igrao glavom...
Bijesni reporter BBC-a pitao je Maradonu je li gol regularan:
- Sudac ga je priznao, a ja nisam pozvan da bih ispitivao njegovo poštenje...
Tomislav Židak