Vijest da je kineski izvoz u veljači ove godine, u odnosu na veljaču prošle godine, izražen u američkim dolarima, pao za nevjerojatnih 25,4 posto, prošloga je tjedna šokirala svijet. I kineski uvoz smanjio se za 13,8 posto. “Upravo smo dobili još jedan dokaz o imploziji globalne trgovine”, napisao je na vodećem američkom investicijskom portalu seekingalpha poznati bloger Michael Snyder.
Naime, nije riječ o jednom mjesecu ili sezonskoj pojavi: kineski uvoz smanjio se šesnaesti mjesec zaredom, što je najdulje razdoblje pada ikad zabilježeno. A podjednaki pad kineskog izvoza dogodio se zadnji put još 2009., u jeku globalne Velike recesije.
Šokantna kineska statistika aktivirala je alarme po cijelom globusu. Vodeće međunarodne institucije panično su se bacile na posao da otkriju je li epohalnom kineskom rastu iz prošlih desetljeća zaista došao kraj i kakve će biti posljedice “kineskog usporavanja” na ostatak svijeta. Odgovor na to pitanje zanima i nas u Hrvatskoj, a dobili smo ga iz čak nekoliko autoritativnih izvora.
U posljednjih 30 godina Kina je postizavala zapanjujuće brz rast ekonomije. Najbolje ga je možda u “Wall Street Dailyju” ocrtao američki ekspert za tržišta u razvoju Carl Delfeld: “Kina je u 2010. u samo jednom danu izvezla robe koliko je 1978., kada se počela otvarati prema svijetu, izvezla cijele godine. Na početku 1990. kineska ekonomija bila je jednaka tajvanskoj, a danas je više nego 12 puta veća...”
Po paritetu kupovne moći Kina je postala vodeća zemlja svijeta, veća nego UK, Francuska, Njemačka, Rusija i Japan - zajedno! Kineska trgovina čini oko deset posto globalne trgovine pa jednostavna računica pokazuje da njezin 15-postotni pad automatski znači gubitak 1,5 posto svjetske trgovine. Kina je zadnjih godina postala u svijetu daleko najveći potrošač bazičnih roba: ona sama konzumira oko polovice ukupne svjetske potrošnje ugljena, aluminija i nikla te između 45 i 47 posto svjetske potrošnje cinka, bakra, čelika, kositra i olova. Kina sama troši 12 posto svjetske potrošnje sirove nafte. Pritom je još važnija dinamika: kineska potrošnja tih roba od 1995. do danas udvostručavala se svakih deset godina. Ali, svjetska ekonomija danas ne ovisi samo o kineskoj potrošnji sirovina, energenata i bazičnih metala...
Prema podacima Banke za međunarodna poravnanja (BIS), kreditne banke sa sjedištem izvan Kine izložile su se u Kini za više od bilijun i 300 milijardi dolara, dok se o izloženosti “bankarstva u sjeni” može samo nagađati. O kineskom tržištu uvelike ovise proizvođači pametnih telefona, farmaceutske kompanije i web tvrtke Facebook, Twitter i Google. Američka sveučilišta zarađuju na 133.800 kineskih studenata, a australska na njih 97.400.
Već na prvu pomisao jasno je da će pad kineskog uvoza najsnažnije pogoditi zemlje koje najviše izvoze u Kinu. Prema podacima OECD-a, to su Hong Kong, Tajvan i Australija, koje u Kinu plasiraju 21-27 posto svojega izvoza. Sljedeći na listi su Južna Koreja i Japan, dok Europa u Kinu plasira oko 7,5 posto svojega ukupnog izvoza, a najviše Njemačka - oko sto milijardi dolara na godinu.
Među 61 zemljom na OECD-ovoj rang-listi Hrvatska je na posljednjem mjestu i nju će se usporavanje kineskog uvoza izravno zanemarivo ugroziti. No, jasno je i to da se posljedice manjeg kineskog uvoza neće zaustaviti samo na Kini susjednim zemljama i na zemljama s kojima ima najveću trgovinu nego da će se one širiti po svijetu poput zaraze. Kako i koliko, o tome je prošloga tjedna studiju objavio i Međunarodni monetarni fond (MMF).
MMF-ov working paper 16/51 pod naslovom “Usporavanje kineskog uvoza” promatra mrežu zemalja s kojima Kina trguje i širenje posljedica promjena u svim smjerovima, s Kinom u epicentru. MMF se pritom ne ograničava samo na proučavanje “prelijevanja” kineske unutarnje krize na vanjske trgovinske partnere (eng. spillover effect), nego promatra i kako će se posljedice prelijevati među tim partnerima (spillin) te, naposljetku, kako će se vratiti Kini i koliko će na nju utjecati (spillback).
Također, MMF-ovi autori istražili su i koje će zemlje biti pojačivači kineskog šoka, koje će taj šok prenijeti dalje samo jednim dijelom (a ostatak će apsorbirati) te koje će posve blokirati njegovo daljnje širenje. Naime, “kretanje” šoka kroz mrežu trgovinskih partnera može početni šok znatno pojačati, tako da njegove ukupne posljedice budu osjetno veće od inicijalnih.
MMF je tako ustanovio da bi pad kineskog uvoza za deset posto u odnosu na očekivani u 2016. godini u svim zemljama svijeta prouzročilo gubitak izvoznog prihoda od 1,2 posto BDP-a, “network effect” bi gubitak u 2017. mogao povećati na 2,0 posto BDP-a. Glavni “pojačivači”, zemlje koje bi inicijalni šok od smanjivanja kineskog uvoza mogle pojačati i za 30 posto su Argentina, Tajland, Koreja, Hong Kong, Južna Afrika, Indonezija i Indija. Italija, Japan i Njemačka mogle bi šok prenijeti dalje gotovo u cijelosti, dok bi Kanada i UK znatnije ublažile njegovo širenje. Naposljetku, “šok-blokatori” su uglavnom male zemlje u razvoju s malim udjelom u međunarodnoj trgovini, a takve su i neke zemlje izvoznice nafte: Azerbejdžan, Katar, Iran, Irak, Oman i Venezuela.
I MMF-ova studija spominje Hrvatsku, uz BiH, Slovačku, Sloveniju, Latviju... kao jednu od “14 malih otvorenih europskih ekonomija u kojima će jačina efekta prelijevanja, omjer ukupnog prelijevanja i početnog šoka, biti natprosječno velika”. Hrvatska tako, prema MMF-u, treba očekivati ukupne efekte od međunarodnog “umrežavanja” kineske krize 8,6 puta veće od (vrlo malog) početnog šoka.