Anonimno društvo razularenih mrzitelja

Govor mržnje koji se prelijeva s raznih hrvatskih internetskih stranica toliko je obiman i intenzivan da mu je teško naći premca u svijetu. Dovoljno je otvoriti internetske stranice najnakladnijih dnevnih listova - Večernjeg lista i Jutarnjeg lista - pa se uvjeriti do kojih razina bjesomučnosti, do kojih dubina gadosti su se spremni upustiti pojedinci. Možda je posrijedi "šačica bolesnika", možda je riječ o manjini, brojno neznatnoj ali skribomanski intenzivnoj - tješe nas neki. Na žalost, bojim se da ta isprika ne može izdržati iole ozbiljniju provjeru. Hrvatske novine, a i neki drugi provajderi, morat će se uskoro suočiti s tim fenomenom i odlučiti što činiti.

Interaktivnost je ključna riječ kada treba opisati razliku između interneta i ostalih glavnih medija u novinstvu (tiska, radija, televizije). Mogli bismo generalno reći da glasila na webu zapravo premalo koriste tu mogućnost, da glas čitateljstva nije dovoljno zastupljen, da oni premalo i nedovoljno odlučno zahtijevaju, novine premalo reagiraju na zahtjeve čitalaca, ali isto tako da nedovoljno reagiraju na ispade nekih čitatelja koji "komentiraju".

Večernji list je uveo automatsku pretragu koja eliminira "prežestoke" izraze, pa zvjezdice zamijene slova u rječetinama, ali mirno promiču cijeli koncepti koji pozivaju na klanje i istrebljivanje. Jutarnji list pribjegava još palijativnijim metodama uklanjanja odurnih uvreda - kada ih se i ako ih se primijeti - ili "zaključavanjem" pojedinih tekstova na koje se reagira izrazima ispod razine bilo kakva civiliziranog dijaloga.

Svi takvi ispadi bjesomučne, pa i genocidne mržnje, koji danomice kuljaju po tom segmentu hrvatskoga obavijesnog prostora, beziznimno su anonimni. Iza njih stoji samo "nickname", pseudonim, iza kojega, kao štita, nekažnjivo nalazi utočište razulareni mrzitelj. Ni po jada
Bi li rješenje bilo zabraniti anonimne komentare? Možda.
Ali bi time javnost bila prikraćena za jednu mučnu spoznaju: da vidi kakvi smo, mi u Hrvatskoj, kada vjerujemo da smo nekažnjivi. Na što smo sve spremni
kada bi posrijedi bili tek frustrirani primitivci. Na žalost, u taj društveni otpad se uvršćuju i pojedinci s neprijepornim javnim ugledom. Na primjer, novinari kojima ni inače ne manjka prigode za javno iskazivanje svojih gledišta, profesori, vjerski djelatnici (za svaki takav slučaj imam podatke). Jedna od prijetnji smrću, dakako anonimna, upućena mi je s kompjutera veoma ugledne knjižnice, kamo baš ne zalaze neobrazovani barabe. Obrazovani, očito, da.

Nekada, dok još nije bilo interneta, vladalo je pravilo da se ne objavljuju anonimna pisma čitatelja, pa čak i da se provjerava je li pismo zaista poslao onaj tko je pod njim potpisan. Morali smo, dakako, voditi računa o strahu ljudi, osobito onih suočenih s nepravdom. Pa i o privatnosti.

Stoga je uvedena i praksa da pri objavljivanju izostavimo potpis, s naznakom "podaci poznati uredništvu", koje smo krili kao profesionalnu tajnu, preuzimajući na taj način moralnu i kaznenu odgovornost za autentičnost teksta.

Toga u internetskim "komentarima" nema. Preuzete su manire iz "blogosfere": internetski portali, pa i oni koji se uklapaju u definiciju javnih obavijesnih sredstava, funkcioniraju kao privatni blogovi anonimnih mrzitelja.

Bi li rješenje bilo zabraniti anonimne komentare? Možda. Ali bi time javnost bila prikraćena za jednu mučnu spoznaju: da vidi kakvi smo, mi u Hrvatskoj, kada vjerujemo da smo nekažnjivi. Na što smo sve spremni. Sve do odurnih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, poduzetih u prošlom stoljeću, praktički pod svakim režimom i sa svake idejne strane. Internet nam omogućuje da vidimo kako taj tip podlosti nije rezultat samo iznimnih situacija, nije samo reakcija na teške nepravde. Nema prostora da sada razglabamo koliko je to primjereno očekivanoj slici o našem nacionalnom, vjerskom ili inom kolektivnom biću. Naravno da sama glasila (dakle: i novinari u njima) nisu nevina kao novorođenčad, kad je riječ o govoru mržnje. Ne samo u Hrvatskoj. I drugdje glasila - na svim medijima, ne samo na internetu - prenose, a gdješto i sama stvaraju, govor netolerancije ili čak mržnje. Međunarodne novinarske federacije su počele uočavati opsege tog problema. Evropska federacija je o tome raspravljala u Bilbau, a u Bruxellesu je nedavno dogovorena da netolerancija u medijima bude tema sljedećeg skupa Međunarodne federacije novinara (IFJ) u Moskvi.

I Hrvatsko novinarsko društvo je pozvano da izvijesti o pojavama netolerancije na svom području. Dovoljno je dva-tri dana slušati informativne sadržaje po našim elektronskim medijima, ili listati hrvatske novine pa se uvjeriti koliko netolerancije ima ne samo spram manjinskih i "različitih" skupina, pa i spram drugih nacija, nego i spram pojedinih regionalnih grupa unutar same hrvatske nacije (mogao bih napisati sagu o ispadima netrpeljivosti ili čak mržnje kojima sam u Zagrebu bivao izložen kao Dalmatinac; i u nekim prijetnjama smrću ili sakaćenjem nije manjkalo prizivanja na moje dalmatinsko podrijetlo - prekjučer mi je stigla posljednja, vjerojatno ne i zadnja, dakako od anonimna kukavice). Bit će zanimljivo vidjeti kako će Hrvatsko novinarsko društvo odgovoriti na taj zahtjev. Međunarodne novinske udruge se, eto, suočavaju s netolerancijom kao problemom - ali u Hrvatskoj (i u nekim susjednim zemljama, poput Srbije i Slovenije, s kojima se inače ne volimo uspoređivati) ta netolerancija je toliko puta prešla u izravni govor mržnje, da smo već i na nj oguglali, pa "obične" izraze netolerancije i ne primjećujemo - kao što se nije percipirao mobbing u godinama kada su ljudi brutalno šikanirani ili čak ubijani.

Ili kao što gladni teško da imaju interesa da im se objasni razlika koja razdvaja chablis gran cru i chablis premier cru. Čak ni ako je serviran dok smo razgovarali s premijerom.

Novinarsko vijeće časti time se - zasad - ne bavi. Ono, naime, djeluje tek po prijavama, a u nas veoma rijetko prijavljuje onaj tko nije izravno prozvan. Samo jednom se, koliko pamtimo, prijavom reagiralo na govor mržnje upućen drugima, pa i tada je novinar prijavio drugog novinara koji je s mržnjom pisao o trećim novinarima.

Nezavisnog ombudsmana koji bi zastupao publiku - nemamo. Poneko glasilo ga ima, ali posve formalno, djeluje kao kozmetičar koji prikriva pjegice na koži, a gubu tretira kao šarmantan detalj. Dokad se kanimo praviti kao da se to nas ne tiče?
Inoslav Bešker

Izdvajamo